Nova Istra

16 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Boris Domagoj BILETIĆ đu određene društveno-povijesne stvarnosti, komplementarno tematiziraju istarsku odnosno sjevernojadransku kako prošlosnu pa dijelom i političku tako, posredno, i svekoliku suvremenu istovrsnu problematiku. Riječ je o kraju stalnih i živih, kat- kad i neuralgičnih te naizgled teško shvatljivih i još teže jasno odredivih civilizacij- skih, kulturnih, etničkih, jezičnih, kao i osobnih te inih doticaja i prožimanja, su- koba i napetosti, u svakom slučaju uvjetovanosti i isprepletenosti koje naposljetku sežu do najčovjekomjernijih, najizvornijih i najosjetljivijih odnosa, onih obiteljskih i intimnih, što pečatom jedinstvenosti i neponovljivosti obilježuju i određuju svaku ljudsku sudbinu. Radi se, usto, u širemu smislu i o jedinome području doslovna fi- zičkog, (po)graničnoga doticaja triju velikih i drevnih„ekumena“ Staroga kontinen- ta: slavenske, romanske i germanske. Posrijedi su pisci estetski relevantnih opusa, što je u Tomizzinu i Fabriovu slu- čaju na europskoj recepcijskoj razini uvjerljiva realnost, također o spisateljima čija poetička realizacija potiče višejezičnu i prekograničnu komunikaciju ali, kao u slu- čaju svih trajnih književnih vrijednosti, kulturološka se vrijednost njihova djela čak ni inicijalno ne iscrpljuje u kakvim regionalno-regionalističkim ili strogo omeđenim pokrajinskim okvirima nekakve polutanske kulturne klime zrakoprazna bastardnog prostora; znači kontekst je i njihova djela konkretan prostor u konkretnome vreme- nu, kako sinkronijski tako i dijakronijski. Kjednu, Istra odakle dolazim i gdje živim, ma što tko o njoj govorio, ni u kom smislu nije ni bastardan niti polutanski etnički ili kulturološki prostor, najmanje pak multietnički i višejezični samo tada i samo onda kada se njezin povijesno dulje od poldrug tisućljeća tiši no nezaobilazan, a danas pre- težit hrvatski biljeg amorfnom multi-kulti formulom kao floskulom hoće zanemariti, potisnuti pa i poništiti, čega pak u dnevnoj, osobito lokalnoj društvenoj zbilji, pro- teklih desetljeća itetako ima. I bez obzira na to bila posrijedi upravo Istra, ili Trst, odnosno Rijeka, pa i Dalma- cija, dakle areal jadranski gdje se u većoj ili manjoj mjeri, ali zacijelo intenzivno osjeća rubna situacija, prisuće granice i pograničnoga ili prekograničnog u doslovnome ili donekle apartnoga i graničnoga u metaforičkom smislu, pa mjestimice i u pogledu mentaliteta, svakako pak u smislu intenzivnih (u oba adrijanska smjera nažalost ne i jednako snažnih niti jednako motiviranih) kulturoloških interferenca – pa i on- kraj svih partikularnih vizija i vizura, relativizirajući na trenutak okulare, pozicije i motrišta – recimo da se osobito novija i recentna povijest, što se već odigrala (kako homo politicus voli reći) „na ovim prostorima”, opako poigrala cijelim naraštajima, a „naramak“ je obostranih iskustava donekle zajednički, u međuvremenu postavši što pravim bremenom tzv. velike ili bolje kazati „službene” povijesti, što teško zalječivim teretom na duši tolikih generacija. Mislim da Fabrijevo i Tomizzino djelo katarzično otvaraju putove mogućim rješenjima mnogih tegoba i tjeskoba, pokazujući ponovno