Nova Istra

14 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Vinko BREŠIĆ st. dotadašnji pojam prostora u humanističkim disciplinama pojavljuje ne više kao nešto po sebi razumljivo, nego kao oblik društvene prakse koja određuje naše mje- sto u društvu i identitet. Osim što utječe na mišljenje i ponašanje, društveni je pro- stor također medij kontrole, a time i dominacije i moći, tvrdio je Lefebvre. 6 Upra- vo to pokazuju sve naše autobiografije, tj. kako se autobiografski subjekt pokušava pozicionirati unutar svoje kulture i društva. Ono što u našim primjerima odmah upada u oči nisu samo relacije koje se uspostavljaju prema konkretnim mjestima i njihovu sadržaju, nego i razlike između prostora koji se konstruira, npr. u domovin- skih ili emigrantskih pisaca ili, drugi primjer, u muškim i ženskim autobiografijama. U emigrantskih je domovina dominantna tema s najrazličitijim registrom emocija, dok je u domovinskih ona eventualno jedan od motiva. Što se ženskih autobiogra- fija tiče, žene uglavnom pišu o svome privatnome, a muškarci o javnome prostoru, i ovu je vrstu dihotomije ( javno – privatno ) feministička kritika iskoristila kao jedno od važnijih polazišta. 7 No, svima njima zajedničko je to da tematiziraju mjesto rođenja, svoj zavičaj u društvenoj i kulturnoj hijerarhiji te da problematiziraju vlastitu upisanost u kon- kretne društvene, političke i kulturne prostore. Zato možemo zaključiti kako nema prostora koji nije nečiji prostor, tj. nečija toč- ka identifikacije. Jednostavno kazano: sve u svijetu počinje zavičajem! 8 6 Usp. H. Lefebvre, The Production of Space , Blackwell – Oxford – Cambridge, 1992.; zbornik Zagrebačke slavističke škole Mjesto, granica, identitet (ur. L. Molvarec), Zagreb, 2014. 7 Usp. H. Sablić Tomić, Intimno i javno. Suvremena hrvatska autobiografska proza , Zagreb, 2002. 8 – U arhitekturi, gdje se pojam postmodernizma i etablirao, tako se već uvriježio termin kritičkog regionalizma, kao kritičkoga odgovora na trend sveopće globalizacije, a vezuje se uz Ricœurovu tezu o regionalnim kulturama kao svojevrsnome odgovoru na potrošačku kulturu univerzalne civilizacije i opasnosti odbacivanja cjelokupne kulturne prošlosti. Njezini protagonisti tako, između ostaloga, zagovaraju lokalnu „školu“, tj. prevladavajuće mišljenje u nekoj regiji koje bi bilo u stanju očuvati izvornu tradiciju i u isto vrijeme bivati moderno, tj. primati strane utjecaje na razini kulture i civilizacije. Drugim riječima, postmodernizam svake države mora sadržavati vlastite lokalne specifičnosti i kulturno-povijesna iskustva. – (V. Brešić, Slavonska književnost... , str. 109-110.)