Nova Istra

13 Vinko BREŠIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS (S. Mihalić), Ivan je Kušan rođen... u središtu Sarajeva iznad tržnice (Markale )..., Ro- đen sam... u Podpragu na Južnom Velebitu.. . (B. Maruna), Rođena sam... u Dugoj Resi, u bolnici, u sobi koja je nekoć pripadala Nikici Petraku. .. (I. Lukšić), Rodio sam se... u slavonskom selu Gornja Trnava ... (M. Gavran), Mjesto se zove Grnica. Nalazi se u pri- jeratnoj općini Gornji Vakuf ( J. Mlakić). 5 Zbog učestalosti ovakav početak može se nazvati tipičnim za propovijedanje o sebi. On upućuje na kronologiju i retrospektivni tip pripovijedanja, kao i na hije- rarhiju unutar autobiografske sintakse. Naime, pozicijski gledano, početak je uvi- jek jako mjesto i baš je na njemu u većini autobiografija hrvatskih pisaca podatak o mjestu rođenja. Mjesto se rođenja u pripovijedanju nadalje potvrđuje kao ključno za oblikovanje životnoga puta i najčešće njime počinje navođenje drugih mjesta koja su obilježila ži- votni put pripovjedača, odnosno autora. U pravilu, riječ je o tipičnim etapama odra- stanja: djetinjstvo, školovanje i karijera. Mreža tih mjesta odmah odaje ne samo po- vezanost po nečemu srodnih, u ovome slučaju, hrvatskih pisaca nego i njihove uza- jamne odnose. Jedni su iz urbanih, drugi iz ruralnih sredina, jedni iz središta, drugi s periferije, odnosno ruba, jedni vezani za domovinu, drugi iz nje izbivaju ne samo svojom voljom, poput pisaca u BiH, Gradišću, Boki, Bačkoj ili Srijemu, nego i prisi- lom, poput emigrantskih pisaca itd. Svima njima zajednička je važnost prostora kao fenomena koji sudjeluje u kon- strukciji njihova identiteta – baš kao što su pojedine hrvatske regije bile važne u kon- strukciji nacionalne književnosti tijekom preporoda. Štoviše, može se reći da se radi o gotovo istome tipu prostora, tj. o geografskom, ali da on svakako nije jedini – čak ni onda kada uzmemo u obzir da je nepromjenjiv, npr. da je Zagreb uvijek na mjestu Zagreba ili Split Splita jer njihovi sadržaji nisu nepromjenjivi: Zagreb nije oduvijek glavni grad, baš kao što hrvatska književnost nije bila oduvijek zagrebocentrična, a Split ne uvijek politički i administrativno hrvatski, iako oduvijek kolijevka hrvatske književnosti itd. Čini se, naime, da na prostor nije dovoljno gledati samo s jedne, npr. geografske perspektive, i da se prostor ni u kojem slučaju ne može doživljavati kao nešto neu- tralno i statično. Treba ga shvatiti kao faktor društvene zbilje, koji je i sâm proizve- den, konstruiran. Riječ je o obratu koji je u humanistiku, posebice u urbanu teori- ju unio francuski teoretičar Henri Lefebvre, ustvrdivši da je prostor društveni pro- izvod, tj. konstrukt ( La Production de l’espace , 1974.). Zato se u drugoj polovini 20. 5 Usp. V. Brešić (ur.), Autobiografije hrvatskih pisaca , AGM, Zagreb, 1997. i V. Brešić (ur.), Iz prve ruke. Nove autobiografije hrvatskih pisaca , knj. 1-3, Alfa, Zagreb, 2013. – 2015.