Nova Istra

130 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Tomislav ŽIGMANOV I u tome i takvome se, pak, pjesništvu danas ističu dvije snažne struje. Jedna je svjetovna i smjera na oslikavanje egzistencijalnih iskustava čovjeka današnjice, bre- menitih brojnim tragičnim usudima, s nizom pratećih životnih stanja koja dolaze iz domene egzistencijalističke filozofije (tjeskoba, zebnja, nesigurnost, patnja, upi- tanost.... Druga je duhovna i jasno smjera na religijska usadrženja u poetičkim dis- kursima, s vladavinom, posve razumljivo, kršćanske slike svijeta. To znači da je u suvremenome pjesništvu vojvođanskih Hrvata lirski subjekt pri- marno određen dvostrano. Vjerno će se, s jedne strane, u rasponu od egzistencijal- ne rezigniranosti do otvorenih autoironičnih diskursa, bilježiti opisi, u biti tragično doživljenoga, bremenitoga iskušavanja različitih nepovoljnih datosti u svijetu, često u pjesmama oslikanog uz mjesne krajolike. S druge će se strane, do pomalo stidlji- voga nagovještaja, nekako začudno rasplamsane krhkosti, ocrtavati vlastite slutnje, uz vjerska naslanjanja na Beskraj , mogućeg boljega svijeta na prostoru na kojemu se živi i koji se razumijeva kao svoj , a koji – što je paradoks hrvatskoga pjesništva u Voj- vodini, zbog opreza , što je posljedični egzistencijal viševrsnih negativnosti kojima je izložen – nikada nije do kraja i u cijelosti pjesnički elaboriran; u iskrama nade , nai- me, glasi naslov jedne pjesničke zbirke. Naravno, ukazom o prvenstvu pjesništva u suvremenoj praksi hrvatske književ- nosti u Vojvodini nismo htjeli umanjiti važnost književnoga stvaralaštva u drugim književnim vrstama, koje su također zastupljene, no, istina, u nejednakom broju. Re- cimo, sve doskora, kako je već spomenuto, književni eseji i djela iz dječje književnosti bili su rijetkost. Jednako vrijedi za znanstveno elaboriranje vlastite književne popud- bine te kritičko sumjeravanje recentne produkcije. Za razliku od toga, prozna djela, i to u svim svojim inačicama – od kratkih priča preko novela pa do romana, nisu bila tako strana ovdašnjim hrvatskim književnicima. Naprotiv! Pa ipak, i ovi su segmenti suvremene hrvatske književnosti također imali vlastite logike umjetničkoga razvoja raznolikih poetika, uz, dakako, utjecaje koji su dolazili iz mađarske i srpske književ- nosti kao dominantnih na ovome prostoru, a tematska određenost gotovo da je bila zakovana sudbinom čovjeka u Panoniji. U naznačenim kontekstima temeljnih odrednica i značajki hrvatske književnosti u Vojvodini treba onda razumijevati i stvaralaštvo novoga naraštaja hrvatskih knji- ževnika u Vojvodini (Tomislav Žigmanov, Željka Zelić, Nevena Mlinko...), nara- štaja koji je unutar sebe također heterogen po cijelom nizu kriterija, ali koji nema književno iskustvo vezano za „zajednički“ jugoslavenski kulturni prostor. Njihova su djela i opusi najčešće užlijebljeni u krhke sadržajne konture suvremene hrvatske književnosti u Vojvodini i uvelike dijele, prethodno spomenutu, sudbinu. Osim što su donijeli određeno tematsko i izričajno osvježenje, književni stvaraoci novoga na- raštaja Hrvata u Vojvodini znatno su nadomjestili praznine u pojedinim književnim