Nova Istra

127 Tomislav ŽIGMANOV HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS i u recepciji, uračunavati brojne atipičnosti, što je, prije svega, posljedica nedovoljno razvijenoga književnog sustava. No, pođimo redom. Kada je riječ o diskontinuitetu, ovaj je dio hrvatske književnosti imao brojne po- četke: ili zbog mijenjanja država (Austrijsko Carstvo, Austro-Ugarska, nekoliko Ju- goslavija i na koncu Republika Srbija), društvenoga uređenja (feudalizam, kapitali- zam i socijalizam) ili ideologija (liberalizam, nacionalizam, kršćanski konzervativi- zam, samoupravljanje), od čega gotovo sve, uz to, ovdašnjim Hrvatima nisu bile ni- malo naklonjene. No, budući da su zagranični Hrvati na Istoku u brojčanom smislu uvijek bili u položaju manjine na društvenim prostorima gdje su živjeli, prekide u kontinuitetu ovdašnjeg hrvatskoga književnog života uvjetovali su uglavnom drugi – oni koji su bili u posjedu, mahom političke, moći. Kao ilustraciju za ovu značajku navest ćemo posljednji veliki prekid – od početka 1970-ih, kada je zbog poznatih događaja vezanih uz Hrvatsko proljeće iz književ- noga života odstranjeno, zabranom objavljivanja i javnoga djelovanja, desetak tadaš- njih ponajboljih pisaca vojvođanskih Hrvata (npr. Balint Vujkov, Lazar Merković, Matija Poljaković, Jasna Melvinger, Juraj Lončarević...), do početka devedesetih godi- na prošloga stoljeća hrvatska književnost u Vojvodini bila je deinstitucionalizirana i obezglavljena te prepuštena ili stihiji ili vođenju, napose u poslovima „urednikovanja“ nakladničkih kuća i časopisa od strane onih koji nisu imali osjećaja za mjesno hrvat- stvo i njihovu književnost. Dakle, tijekom punih dvadeset godina nije bilo sukladno- ga institucionalnog okvira za pulsiranje hrvatske književnosti u Vojvodini, čega je re- zultat i to da se književna elita nije reproducirala ni po broju ni po kvaliteti, zatim da je veći broj hrvatskih pisaca srednje generacije dugo pisao, a neki još i danas pišu, na srpskome standardu (npr. Milovan Miković, Zvezdana Asić, Franjo Petrinović, Ante Vukov, Zvonko Sarić...) i, na koncu ali ne na posljednjemu mjestu, uvelike su izgub­ ljeni kontakti i veze s matičnom književnošću – hrvatskom književnošću, naime. Književnost hrvatskoga zagraničnog ruba I ovdje nalazimo drugu njezinu značajku: riječ je o književnosti koju stvaraju Hr- vati koji žive izvan Hrvatske. Ona, dakle, nastaje na nacionalnome rubu, i to rubu koji je izvan Hrvatske – riječju, on je zagranični rub! – spram kojega je često izo- stajala, od strane središta, dakako, djelatna empatija i stvaralačka komunikacija. To je onda na unutarknjiževnu planu, zbog udaljenosti od središta i, uopće, odsutnosti interesa, uvjetovalo brojne zakašnjelosti (npr. natruhe romantizma bile su prisut- ne sve doskora), poveće siromaštvo (npr. esejistika i književnost za djecu gotovo da nisu postojale) i nepostojanje inorecepcije i vrjednovanja (npr. posve izostaje vidlji-