Nova Istra

124 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Đuro VIDMAROVIĆ Promatrajući Josipa Gujaša – Đuretina u cjelini književnoga stvaralaštva hrvat- ske manjine, odmah uočavamo kako je on kao pjesnik potpuno drugačiji od svojih suvremenika u tadašnjoj Mađarskoj. Dok su oni u pjesmama ili veličali politički po- redak, ili zavičaj, odnosno posvećivali se ljubavnim, obiteljskim i sentimentalnim temama, Gujaš se opredijelio za potpuno drugačiji pristup – težak, mračan, misa- on, psihoanalitičan, na sartreovski način vivisekcijski u odnosu na društvenu okoli- nu, edukativan, ali pri tome moderan, poetski i semantički autonoman govor, koji je iskakao iz okvira socijalističkoga realizma. Zbog toga za života nije mogao objaviti niti jednu knjigu stihova, a prva objavljena izdana je nakon njegove smrti pod naslo- vom Povratak u Podravinu . * * * Gujaševa gospođa, Vera Grunčić, prijateljski mi je povjerila pjesnikovu literarnu za- ostavštinu. Nakon što sam je proučio, izvješćujem kako je riječ, pretežito, o poeziji istinskoga i dubokoga do potresnosti ljudskoga bola. Ponavljam: ne bola kao me- tafore, kao paradigme, kao političkoga prosvjeda..., već je riječ o bolu koji možemo nazvati čak pjesničkim zapisima o vlastitoj bolesti i umiranju. Gujaš je od mladosti bolovao od tumora sinusa, neke vrste tumornih polipa koje medicina nije uspjela odstraniti i zbog čega je patio te na kraju prerano preminuo. Bolest je očito utjeca- la na njegov unutarnji senzibilitet koji se u pjesmama iskazuje kao naglašeno pro- žet stradanjem. Zbog toga bi se moglo govoriti i o pjesnikovu psihičkom umiranju. Naime, svjestan je bolesti, svojih psihičkih uspona i padova, neizbježnoga kraja, i sve to u pjesme prenosi snažno, vrlo dojmljivo. Služi se pritom slobodnim stihom i poetiziranom prozom. Ponekad se čini kako su njegove pjesme osobni dnevnik pun tragičnih zapisa i nije ih lagano čitati. S druge strane, pri životnu koncu ruko- pisi, odnosno autografi, njegovih pjesama pokazuju da ih je bio spreman objaviti te da je radio na njima. U trenutcima popuštanja bolova sređivao je rukopise, poprav- ljao ih i pisao nove. Ova je činjenica pomalo zbunjujuća, jer ostaje nedorečeno što je pjesnik kanio sa svojom poezijom. Po meni, na temelju uvida u sačuvane rukopise, kanio ih je objelodaniti, dakle svoj intiman pjesnički dnevnik ponuditi javnosti na uvid. Vrlo hrabra odluka koja kazuje s koliko se snage i racionalne prisebnosti nosio s bolešću, ali i o vjeri u estetsku vrijednost onoga što je napisao. Njegov suvreme- nik Stipan Blažetin objavio je zbirku stihova pod naslovom Srce na dlanu . Gujaševe pjesme mogle bi se nasloviti Duša na dlanu . Naravno, pisao je i stihove drugačijeg sadržaja, ali impresivno djeluju upravo zapisi o vlastitome bolu. Držim kako je upravo pri kraju života, poglavito 1975., kada je intervenirao u tekstove, što je vidljivo iz pismohrane, ipak procijenio kako njegovi zapisi zaslu- žuju javno predstavljanje. S literarnog motrišta bio je u pravu jer nije riječ samo o