Nova Istra

120 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Milorad STOJEVIĆ turmizmu) hod po zemlji. Oboma je simboličko-mitološki smrtan bilo koji oblik kretanja prema g ȍ re . Premda je antejsko i ktonsko u smjeru opredjeljenja suprotno, neposredan im je cilj isti – bijeg od rizika, izbor skučenosti, a ne širine u neizvjesnosti drugačijeg. Zato u„artističkoj“ poslenosti i dijele jednak izbor – mehaničku bezbrižnost klišeja u od- nosu na nepredvidivost artističke tlapnje. Vanjski i unutrašnji prostor odvojeni su. Takva umjetnost ne želi biti razvojna, ona koja osmišljava svoje forme u drugačijim kontekstima, nego podržava formu perpetuiranja „nedodirljivih“ formi, ali u svojim arijergardnim strukturama krhkim, ranjivim na više razina, ponajviše u cilju i izbo- ru načina kako da se do njega dođe. Taj problem ne odnosi se samo na pjesništvo (književnost) u dijalektu, nego na pjesništvo na svim hrvatskim artistički uporab- nim jezicima. Kampanilističko pjesništvo svjesno dinamizira/aktivira okoštale oblike, pa je ne- moguće da se takav projekt ne uruši u mogućoj uvjerljivosti. Tim više što se ništa ne persiflira s namjerom da se persiflaža usmjeri redefiniranju i reartriziranju, niti su autori svjesni arijergardnosti, retrogradnosti itd. takvoga posla. Posljedica je to i nedostatka ikakva uvida u razvojne razine nekih oblika, ali i poezije općenito. Pje- sništvo i njegovi oblici zamrznuli su se i u formi i u tematskoj, naučenoj „osjećajno- sti“. Djelatno i površno, zanatstvo opslužuje komotan model „pripovijedanja priče“ koja je već toliko učvršćena da se rutina „estetske lijenosti“ smatra visokom odlikom estetske prepoznatljivosti, štoviše uvjerljive odlike autorstva. Ideja provjerene jednostavnosti pretvara tu ideju u namjernu persiflažu glitch-arta , ali bez estetičke (u ovom slučaju „estetičke“) svijesti o tome. Sve je ustaljeno, glitch - agens recepcijski je provjeren, događa se kao renesansni recepcijski model/ponuda. Kao u doba aktualnoga čitanja Sannazarove Arkadije , i ovdje (u kampanilističkoj po- slenosti) recipijent se veseli (naravno, ako je „fan“ nesvjesnosti glitcha ), estetski uži- va u prepoznavanju književnih toposa:„estetski“ je užitak u tome da se ne ulaže na- por ni u tom prepoznavanju, ali se kurtoazno prosuđuje kako je to dobro i vrijedno. Nema svijesti o tome da je umijeću nužna i estetska dimenzija. Estetskom komoci- jom i recipijent i emiter zaštićeni su od drugačijeg, neprovjerenog, od tlapnje. Takav je ostvaraj sigurna kuća, majčino krilo, Antejeva sigurnost, ktonska zaštićenost i pi- tanje: je li kampanilizam i pisanje o njemu?