Nova Istra

11 Vinko BREŠIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS gled recepcije, razvoja i aspekta njezina usustavljivanja, da bih na kraju problemati- zirao i sâm identitet, tj. obilježja i granice slavonske književnosti unutar novoga regi- onalizma kao jednoga od odgovora na procese nove univerzalizacije (globalizacije). 1 U podlozi mojih razmatranja nalazio se pojam prostora kao fenomena koji bitno određuje ideju i strukturu nacionalne književnosti i njezine historiografije. Riječ je, naime, o tome kako tradicionalna historiografija čita ono što sama naziva hrvatskom književnošću. Pri tome je, dakako, ključnu ulogu odigralo razdoblje preporoda, koji je dotadašnje regionalne tradicije objedinio u jednu, sada nacionalnu – najprije pod imenom ilirskim, a potom hrvatskim. Kontekst za ovu integraciju činili su srodni procesi u drugim europskim etničkim zajednicama koje su jamstvo za vlastite ko- lektivne identitete vidjele uglavnom u nacionalnim državama. 2 Put su do svoga na- cionalnog identiteta Hrvati tražili i našli preko kulture, pa je kulturni identitet bio glavni oslonac sve donedavno, kada napokon 1991. Hrvati ostvaruju i svoj puni po- litički identitet, tj. suverenost. U međuvremenu regionalistički karakter nacionalne kulture nije nestao, nego je s više ili manje intenziteta živio na svim razinama – od jezične i književne do admi- nistrativne, gospodarske i političke. Štoviše, on je s vremena na vrijeme ozbiljno pri- jetio ugrožavanju njezina nacionalnog statusa, pa se svaka diskusija o književnom regionalizmu doživljavala i kao potencijalna opasnost za ideju nacionalne kulture, odnosno literature. S pozicije nacionalne književne povijesti bilo je važno u književnom realizmu pra- titi i uočavati kako pojedine hrvatske regije sa svojim piscima i regionalnim temama ulaze u preporodom stvoren nacionalni književni korpus. U modernizmu regionali- zam i pasatizam, kao njegova varijanta, postali su svojevrsna reakcija na dekadenciju i kozmopolitizam, koji je brzo prepoznat kao opasnost za svaki oblik nacionalizma. A pred kraj modernizma kompleksan identitet nacionalne kulture sažet u krilatici o „trima jezicima i trima pismima“ postao je ozbiljan problem za njegove nositelje. Zašto? Zato što je politički okvir i dalje bio duboko protiv nacionalnih interesa, pa se svaki regionalizam u jugoslavenskoj federaciji iz hrvatske vizure doživljavao kao se- paratizam – baš kao što se hrvatski nacionalizam bio tako doživljavao unutar uni- tarne Jugoslavije. Dovoljno je samo sjetiti se Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koji se mogao svakako zvati samo ne imenom nacije kojoj pripada, ili slučaja 1 Usp. V. Brešić, Slavonska književnost i novi regionalizam , Osijek, 2004. 2 Usp. Isti, Hrvatska književnost 19. stoljeća , Zagreb, 2015.