Nova Istra

112 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Helena SABLIĆ TOMIĆ UHrvatskoj povijesne diobe krajeva ipak nisu zatrle duhovnu svijest o jedinstvu složenoga hrvatskoga kulturnog bića. To pokazuje hrvatsko pjesništvo, povjesniš- tvo i sva kultura Hrvata u svim regijama, pa i u dijaspori. Zgodan su primjer toga pjesničke poslanice naših renesansnih spjevalaca. Tako 1564. Dubrovčanin Nikola Nalješković piše Ivanu Vidaliju Korčulaninu: „Tim narod Hrvata vapije i viče, da s’ kruna od zlata kojom se svi diče.“ (Stari pisci V, 335) No, pitanje je regionalizma i dio jednoga od strateških pitanja izgradnje Europe. Poštovanje prirodnih i kulturnih razlika i granica uvjet je trajnosti mira. Nametnu- te granice, nametnuti državni poreci, uži krugovi vlasti i kolektivi, nametnute par- tije – sve je to protivno prirodnoj organizaciji života, demokraciji, ljudskim pravi- ma, parlamentarizmu i slobodi izbora. Ideja o regionalizmu modernog je postojanja i nesumnjivo predstavlja jedno od strateških pitanja izgradnje cjelokupne Europe. Pri tomu pod pojmom regionalizam razumijevamo oblik političkoga sustava koji omogućuje i potiče razvitak izvorne kulture i institucija unutar odvojenih područja jurisdikcije te koji uključuje značajnu delegaciju kulturnih, političkih i pravnih nad- ležnosti sa središnjih na regionalna tijela vlasti. Zastupati regionalizam znači pro- micati političku, odnosno kulturnu autonomiju regija, uz poštovanje i njegovanje njihovih kulturnih, etničkih, jezičnih i inih posebnosti, u skladu sa željama i potre- bama građana. Neupitno je kako područje srednje Europe ima dugu tradiciju regio- nalizma, a isto se često navodi i za Hrvatsku, gdje su uvijek postojala značajna kul- turna i gospodarska središta, među kojima se izdvaja i područje istočne Hrvatske, sa svojim posebnostima. A gdje smo danas? Čini se da se pristupi regionalnoj književnosti i, uopće, regi- onalnim specifičnostima u hrvatskoj kroatistici kreću između dviju krajnosti. Jedna se prema regionalnom pristupu odnosi s metodološkom sumnjičavošću i s bojazni da bi prejako nastojanje na regionalnom identitetu povijesnoga tijeka književnosti moglo ugroziti neke važnije razine identiteta. Neumoljiva bi teorija najvjerojatnije iste metodološke dvojbe mogla prenijeti i na posvećenu razinu nacionalne književ- nosti, a rečena bojazan rezultat je precjenjivanja utjecaja književnoznanstvenog seg­ menta filologije na populaciju na koju se nacionalni identitet odnosi. Drugoj kraj- nosti pripada usidravanje znanstvenoga ili uopće intelektualnoga interesa pojedin- ca isključivo u regionalne i lokalne obzore, a radi osiguravanja polja publicističke ili akademske suverenosti. U čemu je vrijednost toga jedinstva na hrvatskoj razini i čime je ono zavrjeđivalo tolike napore i žrtve u povijesti? U tome što je ono bilo harmonična mjera koja je do- vodila u ravnotežu regionalnost i europljanstvo naše kulture, razlike jezika i kultura, pa i širokih kulturnih utjecaja na naš narod, na našemu prostoru. Ovdje su se stekli utjecaji latinske i grčke Europe, pa i islamskoga Prednjega istoka; ovdje se slavenski