Nova Istra

111 Helena SABLIĆ TOMIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS novije povijesti, dobivanja države nakon kojega se govor o regijama više ne doživlja- va kao ugrožavanje nacionalnoga interesa. Regionalizam kao politička, ali poglavito ekonomska kategorija gotovo da je ne- stao iz našega kulturološkog i dnevno-društvenog obzora. Tako je povijesno potvr- đen sadržaj, pozitivnog predznaka, najšireg spektra utjecaja na svekoliku stvarnost, ostao izgubljen, što već samo po sebi nosi teret ozbiljnih posljedica. Dva su, držim, krunska razloga tomu. Prvi se odnosi na izjednačavanje regionalizma i autonomaš- tva koji, iako u osnovici treba priznati, predstavlja i tradicionalan način mišljenja. Međutim, utjecaj je toga činitelja temeljito reduciran. Drugi, puno utjecajniji i slobodno je moguće reći dominantan činitelj vezan je uz neoliberalan obrazac ponašanja, gdje se čak svaka primisao o teritorijalizaciji – regi- onalizaciji suvremenoga književnog teksta i kulture gotovo stigmatizira. Ako razlikujemo regionalizirane i centralizirane europske zemlje, srednja će se Europa (u najširemu smislu) pokazati kao tradicionalno vrlo regionalizirano po- dručje. Taj obrazac vrijedi i za Hrvatsku, gdje je uvijek postojao veći broj znatnih kulturnih središta u Dalmaciji nego u Slavoniji, što je posebice bilo vidljivo u pre- porodnoj književnosti kada hrvatski pjesnici, obrazovani ljudi i politički predvodni- ci, nisu napustili težnju da se Hrvatska ujedini i postojano su izgrađivali vrlo složen kulturni obrazac koji će moći uključiti sve regionalne, pa i međukulturne razlike iz njihova kulturnoga okružja. Imamo li danas nacionalnu skladnu kulturnu i književ- nu gradnju koja ne zanemaruje regionalne posebnosti? U Europi se danas donekle mogu razlikovati centralizirane i regionalizirane dr- žave. Premda regionalnost ima svoje prirodne pretpostavke u prirodnoj izdvojeno- sti ili povezanosti pojedinih dijelova, one svoj kulturološki ili politički izraz ne do- bivaju uvijek u „regionalnosti“ u kulturno-povijesnom, prometno-gospodarskom ili političko-autonomijskom smislu. U Hrvatskoj se europska usmjerenost očitovala, na primjer, u najustrajnijem čuvanju latinskoga u Europi kao diplomatičkoga jezi- ka (do 1847.). Zatim u izboru niza europskih dinastija za hrvatske kraljeve tijekom povijesti. Iza Arpadovića biralo je hrvatsko plemstvo i Sabor za kraljeve Anžuvince, Luksemburgovce, pa Habsburge. Tek pošto su Habsburzi ozbiljno pogazili hrvatske interese, osobito smaknućem knezova Zrinskoga i Frankopana 1671., uvođenjem apsolutističkih germanizatorskih poredaka i, konačno, nagodbom o stvaranju du- alističke Austro-Ugarske 1867., javio se u Hrvatskoj otpor koji je prvom prilikom, nakon Prvoga svjetskog rata, odbacio daljnju suradnju s habsburškom državom. Na- pokon, u višestoljetnim obrambenim ratovima s Osmanskim Carstvom Hrvatska je svim snagama svjesno branila upravo svoj europski identitet, gdje je najugroženi- ja sastavnica, najoprečnija tada osvajačkomu islamu, bilo rimokatoličko kršćanstvo.