Nova Istra

108 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Antun PAVEŠKOVIĆ vić, majstor lijepe riječi i gransenjerske geste koju je besmrtni Matoš nagradio pos- prdnim nadimkom grof Doupè ajliti conte Guzziza . Kad sam se, na kraju krajeva, domogao vrha Srđa, imao sam otužnu viziju: Du- brovnik opet plovi, ali kao jumbo pizza na dlanu promućurnog konobara. Ovaj put Dubrovnik plovi da nađe lukrativnu hrid na kojoj će najučinkovitije prodavati svoju slobodu raspoređenu u bezbroj skupih lunch-paketa . Kada se već već toliko bavim Dubrovnikom, naglasiti mi je da nije riječ isključi- vo o lokalpatriotizmu, ergo tjesnogrudnoj zavičajštini. Bez obzira na neveselu da- našnjicu, Dubrovnik od svih naših krajeva ima najviše kulturnoga, umjetničkoga i književnoga kredibiliteta. Do te mjere da je nedavno Zlata Bojović napisala povijest dubrovačke književnosti, otjeravši na goli otok filologije solidno napučenu splav du- brovačkih književnika. Znano je već s istočnih strana: raguzejstvo, ako već nije srp- sko ili srpskohrvatsko (u doslovnom prijevodu, hrvatsko na srpski način!), onda je nešto zasebno, autonomno, samo svoje, odnosno, očito, ničije – pa tko prvi stigne, braćo. Doduše, imamo mi i vlastitih snaga, pa je tako donedavno djelovala polutajna udružba za obnovu Dubrovačke Republike. Budući da je njen promotor bio pekarski obrtnik, mogli ste u kupljenoj štruci kruha naći proglas o restauraciji, oliti ponovlje- nju ove državne tvorevine. Moja je pokojna mati to komentirala tipično raguzejskim stoicizmom: bo’je proglas, nego skarambeži. Nažalost, ne bude li u dogledno vrijeme Pelješkog mosta, koga poput Divićgra- da dnevnopolitičke vile grade, a noćne uporno razgrađuju, Dubrovnik će kao otok zaista otploviti iz Hrvatske. Srećom, Istra ima tunel kroz Učku, te se ne mora, kao u slučaju Dubrovnika, ne putujete li brodom ili avionom, višekratno pokazivati pu- tovnica. Zlobnici bi rekli „još ne“, a ja i zlobnike ponekad shvaćam ozbiljno. Istru, Međimurje, Dubrovnik, otjerat ćemo iz Lijepe Naše samo glupošću, a ona je u Hr- vatskoj prirodno bogatstvo. Centralizam na ekonomskom planu jednako je loš kao i kulturocentrizam (hrvatski bi, budući da riječ kultura starinom dolazi od obrađiva- ti, gojiti, to bilo sredogoj ). Dopustite mi digresiju. Osjećajući da sam općinstvo silno obradovao svojom lingvotvornošću, odnosno jezičnom kreativnošću, dugujem objaš- njenje. Nadahnuo me jedan seminar na kome je stanoviti gospodin uložio silan na- por da se domogne izvorno hrvatskoga lika brojnih tuđica. Tako je anemija postala bezželjezje , cjepivo kravolijek (budući da se u svrhu dobivanja cjepiva koriste i konji, osobno predlažem inačicu konjolijek ), ako ste depresivni upali ste u tonidbu , cenzu- ra je zaveza , za firigidnu ženu bi se reklo da pati od nedražice , išijas je postao kičma- nović , memorija pamtilo , nimfomanija udožuđe , odnosno kurcožuđe , viroza vtložnica , itd... Možemo se skupa smijati, ali čovjek je uredno naplatio svoja kroatocentrična pregnuća! I seminar je bio služben i javan, nikakav lokalni dernek za pijance, lude i budale.