Nova Istra

107 Antun PAVEŠKOVIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS ku!? Na jezičnoj razini, biti Hrvatom znači baštiniti trojezičnu svijest: ne moram govoriti čakavski ili kajkavski, ali su to, meni štokavcu, i moji jezici. Odnosno, ako prekoračimo stručno jezikoslovnu terminologiju u kojoj su štokavski, čakavski i kaj- kavski lingvistički jezici, moji dijalekti. Hrvat sam, dakle, i to znači da sam, na razini identifikacije, i čakavac i kajkavac, mada od rođenja živim u štokavskom univerzumu. Bunimo se često i opravdano kvarenjem standardnoga jezika krivim realizacijama, ponajprije akcenatskim, i nesvjesni jedne gotovo globalno rijetke činjenice: organska govorna baza glavnoga grada različita je od gradbene osnovice hrvatskoga jezičnog standarda. Standardni hrvatski jezik nastao je na temelju govora štokavskoga dija- lekta, a Zagreb je izvorno kajkavska sredina. Pokadšto dolazi do zanimljiva sociolin- gvističkog fenomena: naime, izvorni štokavski govornici znaju se nehotice ili svjesno, iz neznanja, poistovjetiti s dominantnim zagrebačkim jezičnim običajima, pa vlastit standardno ispravan izgovor uporabno podrediti zagrebačkokajkavskom iskrivljenju. Pred sobom imate govornika koji je, usprkos profesionalnom prakticiranju jezičnoga standarda uspio, u doba kad je bio jedini pušač u kući, urnebesno obveseliti ukućane izjavom: idem fumat na šekrêt. Otišao sam, dakle, korak dalje u jezikotvornoj kre- ativnosti. Ni kriv ni dužan, uspio sam pomiješati dubrovačkoštokavski lokalizam s riječju iz zagrebačkokajkavskog uporabnoga konteksta! Ima u društvenom kontekstu nekih prirodnih zakona, pa tako nerijetko akcija, čin, ima i kontraakciju, protučinidbu ili protudjelo. Krhkost nacionalnog identite- ta nadilazi se nadidentitetom, nekom vrstom kolektivnoga nad-ja. Nešto starije za- padnoeuropske nacije taj su problem riješile konceptom države-nacije, gdje je nacija politička, a ne etnička kategorija. Mislim da bi i u našem slučaju to bilo spasonosno. Uostalom, jednoć se i govorilo o političkim Hrvatima i političkom narodu. No, po- vijest je pokazala da je u našem slučaju ta koncepcija gotovo neprovediva, pa tako, primjerice, po definiciji više razumijem moližanskog Hrvata nego istarskog Talijana s kojim dijelim sudbinu. No, daleko smo od osjećaja da je nacija zajednica sudbine. Nažalost, u našem je slučaju isplativije biti manjina. Budući da se to u nas pristojno alimentira, osobno bih, da sam ostao živjeti u Dubrovniku, sebe proglasio eventu- alno Dubrovčaninom, sigurno Karmenašem, neosporno ponosnim izdankom Po- bijane ulice. Potonje može biti i kuriozitet, s obzirom na činjenice da sam odrastao u jedinoj ulici Grada podrijetlo čijeg imena do danas nije razjašnjeno. Dakle, barem sam po nečemu izuzetan: malo je čeljadi iz Pobijane! Doduše, došao bih u opasnost da mi se ponovi urnebesna situacija od prije tri godine kada sam suprugu i kćer od- veo na Srđ. Čekajući u gotovo kilometarskom redu na mjesto u žičari, okrenula mi se pristojna gospođa „Englezica“ i još pristojnije upitala s kojeg smo mi kruzera? U ponovljenoj bih situaciji uzviknuo ono što sam u zbunjenosti propustio tada: s kru- zera što plovi pod imenom POBIJANA. Kojeg li plova... rekao bi gospar Ivo Vojno-