Nova Istra

106 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Antun PAVEŠKOVIĆ stracija puno bolje prošla u nekim krajevima Hrvatske. Države se mijenjaju, tamni- ce opstaju. Dočekat ćemo da je tamnica i Lijepa i Naša. Rekli bi stari borci za bolju prošlost: to je nama naša borba dala... Opasno je u naše doba biti Zagrepčaninom izvan Zagreba. Nažalost, ispunio sam kvotu boravišnih desetljeća u Zagrebu, pak i službeno mogu postati članom Kluba Zagrepčana (još jedna hrvatska osobitost: zamislite, primjerice, Klub Puljana u Puli, Klub Parižana u Parizu, i sl.!?). Nažalost jer sam sa svake strane gledano kriptoma- njina. Naime, odavno sam se u Zagrebu prestao busati u ponosna dubrovačka prsa. Točno i precizno, od trenutka kad je ljubav moga života ovome raguzejskom grado- ljublju obzirno uzvratila: ‘Znaš, dragi, u Zagrebu ti Dubrovčani baš i nisu omiljeni.’ Doduše, moja je draga u Dubrovniku doživjela to da je moji predstave familiji riječi- ma: ‘Ovo je Antunova bolja polovica, ona vam je Zagrepčanka, ali je normalna.’ Eto, žao mi je da u Puli nisam proveo više od nepune godine, što nipošto ne udovoljava pristojnim uvjetima ozavičajenja. U tom bih slučaju sada bio Istranin, aliti Istrijan u Zagrebu, pak bih ispunio sasvim pristojnu kvotu hrvatskih animoziteta. Preostaje mi, dakle, predstavljati se Zagrepčaninom, na što imam i nekakvo soci- jalno pravo, budući da je autentičnih Zagrepčana u postotcima malo, a jedinki koje, poput moje bolje polovice, imaju još i djeda i baku Zagrepčane, u promilima je! Tu smo, zapravo, dotakli pravi problem. Najžešći regionalci u načelu su ljudi nesigurna identiteta. Volim kazati: kad čujem famozno bonàsera , pouzdano znam da je iziš- lo iz usta nekoga tko gazi Stradunom u prvoj generaciji. No, u ovoj demografskoj tragediji, više me ni to ne smeta, budući da sam sretan čuti bilo kakvu riječ domaće arome, jer je u Konzumovoj butigi u Gradu razgovorni jezik odavno postao engleski – i u sezoni i van sezone. To su neki novi Dubrovčani, ne Dubrovčani prirođenjem ili kako se već pribavlja domovnica, nego Dubrovčani kupnjom stanova u jezgri koju su nekadašnji stanovnici tako spremno prodali za konvertibilno tezoro. Dubrovčani onoliko koliko je Dubrovnik još dubrovački i hrvatski. No, nisu mi oni tema, oni su mi samo usputna domotužna poštapalica. Dakle, dopustite mi da, sveden na zagrebački povlaštena uživača oteta viška regi- onalnih vrijednosti, kažem i nekoliko riječi o temi za koju sam, kako vidite, itekako, ne samo stručno i profesionalno, kompetentan. Rekli smo, svako pretjerano busanje u prsa simptom je, slikovito govoreći, pektoralne insuficijencije – prevedeno: labilnog identiteta. Nije u pitanju samo regionalna identifikacija. Hrvatska kao zajednica ne- prestano traži vlastiti jedinstven lik. I tu je već početak svih nesporazuma. Naime, u trenutcima kada se konstituira moderna hrvatska nacija, a proces se dovršava tek u najnovije, naše doba, ilirskim je entuzijastima jasno da imaju posla s policentričnom etnogenezom. Pogledajte i danas folklornu paradigmu: recite mi koje bi to narodno kolo, narodni običaj ili narodna nošnja mogli nositi ekskluzivno svehrvatsku ozna-