Nova Istra

105 Antun PAVEŠKOVIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS sjetio kako je stari dobri bradonja Marx znao podsjetiti da u podlozi svakog ideo- loškoga prijepora leži ekonomski problem. Možda nije kazao doslovno tako, ali se nadam da nisam iznevjerio njegove misaone zasade. Iskreno. Dakle, kada strasno prionemo raspri o regionalizmu (hrvatska bi riječ bila po- krajinstvo, no predlažem da ostanemo kod ove tuđice, budući da joj pohrvaćiva- njem oduzimamo onu slatku draž niječnoga, naime, negativna odnošenja), kada se tako tipično hrvatski zajapurimo, zauzimljući nepomirljivo suprotstavljene strane te svatko sa svojih barikada ospe sve raspoloživo tvarivo, iliti municiju, po onima na usuprotnoj barikadi, odnosno branožudnoj utvrdi, valja očekivati da će preživjeli u jednom trenu osjetiti defetistički zamor. U tom interludiju spasonosno bi bilo pod- sjetiti ih da ratuju ne oko nekoga apstraktnog prava i svete ideje, nego da je u teme- ljima njihova sukoba ekonomska računica. Uistinu, što je korijen svakoga regiona- lizma? Posegnimo za akutnim primjerom Katalonije, to jest Katalunje. Zar bi zaista Katalonci tako žudno stremili k odcjepljenju samo zato da potvrde samosvojan na- cionalni identitet koji im suvremena španjolska država ionako jamči? Ne. Katalon- ska pokrajina dobrim dijelom hrani ostatak države. Glede Baskije uistinu ne znam izvorište problema, ali je škotsko pitanje potencirano takozvanim Brexitom, hrvatski britskizlazjem, povezano s ponešto prizemnijim strahom od zatvaranja slobodnoga pristupa europskom tržištu. Postoje li i drugi motivi radikalnom regionalizmu, da- kle autonomaštvu koje naginje iredentizmu, tada su oni obično u glavama ljudi zate- čenih na rukovodstvenim položajima, najčešće zgodno kamuflirane njihove osobne ambicije, vlastiti probitci vješto prodani pod opće dobro. Nalazimo se, dakle, u Istri, hrvatskoj regiji najviše okrenutoj regionalizmu. Od svega pobrojanoga glede autonomaškoga zorta najlogičnijim mi se čini onaj vječni problem zajedničke riznice u koju se slijevaju lipe i kune svih nas, a oni čijih je lipa i kuna ponajviše, logično je da se osjećaju najzakinutijima. Povika ide u smjeru sre- dišta, zemljopisnog i političkog, kao metonimije (hrvatski: preimenstvo) ekonom- skoga i fiskalnoga centralizma, pa je Zagreb u perspektivi pokrajinstva postao omra- ženo opće ime za otimačinu krvavo ili manje krvavo zarađena novca. Zagreb otima naše – uobičajen je povik slojevita značenja. Od svih mogućih semantičkih kompo- nenti najrazvidnija je ona o glavnome gradu kao nečemu tuđem ili u najmanju ruku usuprotnom nama te se tako onome trojnom B (Beč, Budimpešta, Beograd) prilaže definitivno jedno Z. BBBZ postaje kvadrila za loše momke. Početkom devedesetih jedan je moj prijatelj ni kriv ni dužan ostao bez automobila čija je jedina mana bila registracija Bergama, što je netko u Dalmaciji protumačio kao registraciju glavnoga grada neposredno bivše tamnice naroda (naglašavam neposredno , budući da smo u našoj slavnoj povijesti punoj krvi i općih mjesta, kako je to lijepo rekao pokojni Mi- lan Milišić, imali nekoliko narodnih tamnica). Nisam siguran da bi danas Zg-regi-