Nova Istra

104 Antun PAVEŠKOVIĆ , Zagreb U BOJ, U BOJ, ZA GRUNT SVOJ! „ Hrvatska književnost ispresijecana je ne samo regionalno, nego i povijesno. Drastična i besmislena razdjelnica između stare i nove književnosti tek se u najnovije doba nastoji prevladati. Regionalna razdioba ne čini hrvatsku književnost manje hrvatskom. Najsretnija je formulacija oblikovana još 1902. kada je Milorad Medini objelodanio svoju Povijest hrvatske knji- ževnosti u Dalmaciji i Dubrovniku...“ Budući da se mi nekadašnji, ili da elegantnije kažem – bivši marksisti teško oslo- bađamo starih navika, red je da skrušeno počnem svoju priču sukladno jednom od postulata koji je tek djelomično i tek usput suodnosan temi ovoga skupa i ovoga ogleda. Ne, ne morate se bojati, neću dizati revoluciju. Srećom po moju mirolju- bivu, nepopravljivo pacifističku narav, u doba moga rođenja revolucija je već bila obavljena, a danas, kad živimo u raju koji, nažalost ili nasreću, nije komunistički, nego je riječ o anđeoskom pjevu liberalnoga kapitalizma u kome je supervizor ve- seli Super-hik iz Alana Forda – onaj što se brine da omrznuta radničko-sirotinj- ska klasa, odnosno, hrvatski govoreći (mada ne znači isto, ali, kao i svaki ispravan i kad-tad osviješten Hrvat poštujem rječosložnu tradiciju našega naroda) – stalež, dobije što manje, kako bi bogataši, u našem slučaju mili nam hrvatski gazde, imali što više, samo nacionalno neosviještene protuhe i slični besprizorni psihopati mogu maštati o veleprevratu. Tko bi to još krenuo rušiti onu što je Lijepa i još usto Naša!? Pogotovo što je, slično „vajnom“ šesnaestom stoljeću, ono naše svedeno na reliquiae reliquiarum . Kako, dakle ići protivu još ono nekoliko hektara šuma, ari oranica i hektolitara bistre vode što nam preostaju u pauzi između dva Superhikova punje- nja alkoholnim gorivom!? Ne, ništa ne mislim rušiti. Samo sam se, Božemiprosti,