Nova Istra

103 Ivica MATIČEVIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS koja se i toponimski veže uz slavonske orijentire, postoje neka zasebna i upravo pa- nonistička i slavonistička krvna zrnca, onda se grdno vara ili samo hini da je nezna- lica, odnosno da je traljav i stoga neuvjerljiv interpretator. Nema ništa što slavonskog jahača postmoderne Bekavca, koji uzbudljivo govori o slavonskim lokalitetima, ne može povezati s finskim fjordovima ili zlogukim šaptom kolumbijskih prašuma u kojima kao da još obitava kokainski duh Pabla Escobara. Sada, naravno, improvi- ziram i borhesovski izmaštavam..., ali su opisni konstrukti korisni sve dok ne poč- nu pretendirati na čvrst dokaz zasebnog književnog entiteta. Izvankontekstualna zasebnost tada je bliska stvaranju ideologema, a ideologemi su posve neestetička, izvanknjiževna napast. To se, dakako, ne događa niti sada, niti se ikada događalo u hrvatskoj književno- sti jer u njoj nikada nije postojao ozbiljan i zaokružen regionalistički pokret koji bi negirao pripadnost jedinstvu hrvatskoga duha, a čiji je izraz umjetnost riječi. Nije to činio niti krug oko Kraljevićeva časopisa Slavonac , niti onaj oko Matoša i gričanā jer u njima nije zamjetna tendencija razbijanja duhovnog jedinstva hrvatske književno- sti stvarana dotad stoljećima. Uopće, tko bi normalan, ma kako kremenit Hrvat bio, usudio supostaviti jednomMatošu takav rigidni koncept? I zato je važno zamijetiti, čini mi se, onu temeljnu dimenziju u kojoj se nala- zi svaka književnost rodnoga kraja, dimenziju koja nanosi jedino moguću formulu spoznaje o hrvatskom književnom regionalizmu, a glasi: književni je regionalizam funkcija retoričke figure metonimije ili sinegdohe, zavisno od toga kako se već u njoj ogleda. Kada kažem slavonska književnost, to je kao da prema određenim stvarnim i konceptualnim mjerilima i odnosima mislim: udio slavonske sastavnice i pisaca iz Slavonije u hrvatskoj književnosti, ili ponešto drukčije: književnost na tlu Slavonije kao „dio za cjelinu“ jedinstvenog duhovnog hrvatskog bića. Metaforičnost, figura misli, dakle, kao jedina moguća mjera u promatranju i vred- novanju odnosa između regionalizma i nacionalne književne i kulturne baštine: ka- žem regija, a mislim Hrvatska.