Nova Istra

102 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Ivica MATIČEVIĆ pritiskom Zagreba, tako je neprirodno i objektivno nemoguće promatrati i razumjeti hrvatsku književnost bez njezinih regionalnih duhovnih sastavnica. Kako je to već istaknuto u stručnoj literaturi – jer se tema književnoga regionalizma u hrvatskoj znanosti o književnosti obrađivala s vremena na vrijeme u posljednjih pola stoljeća ‒ „svaki regionalizam pruža književnicima zavidne mogućnosti jezično-izražajnog, leksičkog i stilskog nijansiranja, tematske osebujnosti i motivske individualizirano- sti“ ( Jelčić). Nije, dakle, uopće sporno da je pitanje je li nama regionalizam potreban ili ne – i suvišno i pogrešno. Policentričnost hrvatske književnosti bila je i ostala uporišna točka njezine vje- kovne opstojnosti. Veza između duhovne osobitosti rodnoga kraja i duhovnog ha- bitusa hrvatske književnosti bila je uvijek mjera razvoja nacionalne književnosti. No, ako se regionalne crte prenaglase ili, bolje rečeno, ako se shvate kao nešto što postoji koordinirano općoj, zajedničkoj duhovnoj matrici nacionalnog književnog razvoja i izraza, tada smo u opasnosti da pojedine regionalne crte posve izdvojimo iz opće slike i da počnemo ohrabrivati artificijelnoga duha iz boce – nepostojeću, estetički neprimjerenu i zato, estetičkim sredstvima, nedokazljivu duhovnu cjelinu regional- ne književnosti. Vidjeli smo na gornjim primjerima da hrvatska književnost, niti u cjelini, niti u svojim regionalnim sastavnicama nije bila faktor razjedinjenja, napose faktor separatističkog fanatizma. Kako nekada, tako i sada, kada se govori o tzv. no- vom regionalizmu koji, navodno, nastoji pokazati da su se naročito pojedini dijelovi domovine duhovno osvijestili i spoznali svoju izdvojenu sudbinu i supstrat osobno- sti. Tako se mogu pročitati tvrdnje o nekoj novoj slavonskoj osjetljivosti, o posebno rafiniranom destilatu kulturnog razvitka. Na to treba gledati kao na konstrukte koji mogu poslužiti eventualno kao pomoćni deskriptivistički postupci i prototermini za interpretativnu razinu pojedinih tekstova, ali ne više od toga. Panonizam, slavoni- zam ili mediteranizam, koji se dovode u vezu s određenom geografijom i baštinom tla, nisu zapreka njihova prihvaćanja kao općih deskriptora pojedinih književnih djela, ali nisu ni ozbiljno uporište i dokaz za razgovore o nekoj zasebnoj slavonskoj ili dalmatinskoj duhovnoj osobitosti. Uostalom, tko sa sigurnošću može tvrditi da Dalmatinci pojedu manje svinjetine nego Slavonci ili da u Slavoniji ne mogu osva- nuti sunčana jutra koja njišu morske površine visoka žuta žita? A u slavonskom vrtu danas, ponešto zahvaljujući i klimatskim promjenama, naći ćete i limune, i bugenvi- lije, i ruzmarin, o lavandi da ne govorimo, a u rijekama i bijelog osječkog zubaca, tj. smuđa, koji se također može, ali vrlo nježno, baciti na gradele. Što su dravski kede- ri iz plićaka nego mlađ cipli i špara ili maleno jato priobalnih knezova (one obalne utopila je neumitna povijesna mijena). Naposljetku, želi li tko dokazati kako u recentnim apokalipitičnim romanima Luke Bekavca – Drenje , Viljevo i Policijski sat – dakle, u trilogiji jednog Slavonca