Nova Istra

101 la ispod turskoga jarma i progovorila puninom svog umjetničkog potencijala, naići ćemo na mnoštvo sličnih primjera: Vitezovićeva uskrsnula Hrvatska koje je Slavo- nija, dakako, nedjeljiv dio, zatim Katančićeva usmjerenost u njegovu Pravoslovni- ku narodnim govorima svih hrvatskih krajeva, pa tako i Dalmacije, te međusobna ovisnost slavonskih i dubrovačkih jezikoslovaca u pogledu preuzimanja rječničkoga blaga, napose u djelima Lanosovića i Stullija, dokaz su sumjerljiva i identična shva- ćanja o jedinstvenom, političkom, kulturnom i duhovnom ustrojstvu od Drave do Jadrana. Spomenuti svakako treba i Kanižlićevu Rožaliju što se oslanja na dalmatin- ske, posebice dubrovačke pjesnike, dok je najveći prosvjetiteljski utjecaj na slavonski puk, pored domaćeg Relkovićeva Satira , odigrala glasovita Kačićeva pjesmarica. Ide- mo li dalje, doći ćemo i do hrvatskoga preporoda, do činjenice da kajkavski Zagreb postaje središtem štokavskog narječja, s čvrstim osloncem u dubrovačkoj jezičnoj i književnoj kulturi, što mu je omogućilo da postane svehrvatsko središte koje prima, uzgaja i distribuira kulturno nasljeđe svih hrvatskih pokrajina jedinstvene domovi- ne. Spomenuti nam valja i prvi južnohrvatski preporodni časopis, Zoru dalmatinsku (1844. – 1849.), u kojem je zamjetna suradnja slavonskih pisaca, napose brodskih Brlića: Ignjata Alojzija, Andrije Torkvata i njegove sestre Jagode. Bez obzira na mje- stimična neslaganja Zorinih suradnika u jezičnim i političkim pitanjima, zadarski je časopis bio i ostao u svih šest godišta zora cijele Hrvatske. Naposljetku, tu je i prvi književni časopis u sjevernoj Hrvatskoj, Kraljevićev Slavonac (1863. – 1865.), koji, iako ima posve regionalan naslov, emitira „duh hrvatskog narodnog jedinstva – po- litičkog i teritorijalnog, kulturnog i književnog“, o čemu je nedvosmisleno prije go- tovo pedeset godina govorio Dubravko Jelčić ( O hrvatskom književnom regionalizmu danas , 1970.). Tomu su pridonijeli suradnici poput Josipa Eugena Tomića, Ferde Filipovića, Ilije Okrugića Srijemca, Vladimira Nikolića, Mirka Bogovića i Augusta Šenoe... do te mjere da je u Slavoncu , u polemici s časopisom Naše gore list , i moglo biti vjerodostojno zapisano: „Mi smo ovdje u Slavoniji kao pravi Slavonci isto tako dobri Hrvati kao ma koji Zagrepčanin...“. Kada uza sve ovo spomenemo toliko puta pregledanu činjenicu kako je, pored svih povijesnih teritorijalnih i političkih dioba, hrvatska kultura i književnost na- stajala na četirima pismima, kako je njezina temeljna odrednica upravo danas toliko opetovana inkluzivnost i otvorenost prema različitim kulturnim sferama, od slaven- ske, grčke, latinske i islamske, da bi uz predominaciju latinske Europe latinica pre- vladala, što nije značilo da i dalje nije postojala otvorenost prema islamskoj kulturi, o čemu svjedoči i današnja, u europskim okvirima, uzorna pozicija islama u hrvatskoj vjerskoj i kulturnoj, uopće društvenoj zbilji. Kao što bi bilo pogubno zamisliti Hrvatsku kao centraliziranu državu bez izra- ženih regionalnih osobnosti i osobitosti, s puzajućom provincijom koja izdiše pod