Nova Istra

99 Ivica MATIČEVIĆ , Zagreb KNJIŽEVNI REGIONALIZAM KAO RETORIČKA FIGURA ILI KAKO PREŽIVJETI KNJIŽEVNOST RODNOGA KRAJA „ Književni je regionalizam funkcija retoričke figure metonimije ili sinegdohe, zavisno od toga kako se već u njoj ogleda. Kada kažem slavonska književ- nost, to je kao da prema određenim stvarnim i konceptualnim mjerilima i odnosima mislim: udio slavonske sastavnice i pisaca iz Slavonije u hrvatskoj književnosti, ili ponešto drukčije: književnost na tlu Slavonije kao ‘dio za cjelinu’ jedinstvenog duhovnog hrvatskog bića. Metaforičnost, figura misli, dakle, kao jedina moguća mjera u promatranju i vrednovanju odnosa izme- đu regionalizma i nacionalne književne i kulturne baštine: kažem regija, a mislim Hrvatska... “ Kad pomislim na hrvatski književni regionalizam, poput temeljne bihevioristič- ke dinamike između akcije i reakcije, odmah pomislim i na hrvatsku književnu, povijesnu i političku vertikalu koja je Dalmaciju i Dubrovnik usmjeravala prema sjevernohrvatskim prostorima, posebice prema mojem slavonskom rodnom kraju. Dakako, smjer je išao i vice versa , tako da će za raspravljanje o naslovnoj temi biti korisno podsjetimo li se, barem u fragmentima i bez nekog naročitog reda, što to znači kad se kaže kako je hrvatska književnost, kao jedinstven duhovni supstrat hrvatskoga naroda, uvijek išla nekoliko koraka ispred političke misli i pragme. Pri- mjeri su u stručnoj literaturi uglavnom poznati, no mogli bismo ih nizati i dalje od ovih koje ću spomenuti, a koje je u jednom svome radu o regionalizmu u Hrvatskoj