Nova Istra

38 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Marko GREGUR se ponašaju. Bio je bijesan, a kad se vratio, počeo je vikati i čak je dlanom udario po stolu, između njenih laktova, a ona se lecnula, pogledala ga i mirnim glasom rekla: „Oprosti što te volim!“. On je vrištao da to nije ljubav nego gušenje i da ga ostavi na miru. Nije ga se mogao dočekati. Svako malo pogledavao je kroz prozor. Puhao je vjetar koji je požurivao pahulje sitnog snijega niz ulicu. Neke su mu izmaknule i cesta je već bila bijela. Pomislio je kako je to dobro jer je pod snijegom sve izgledalo podnošljivije. Pola sata prije nego što je Rajčić trebao stići, obukao se i izašao. Sta- jao je pred kućom, ali bilo mu je hladno pa je krenuo niz ulicu. Šetao je dvadesetak minuta, a onda je najprije čuo njegov dah, pa osjetio toplo i meko tijelo kako mu se mota oko nogu. „Lajoš, doma!“, zapovjedio je i pokazao rukom prema kući. Pas je sjeo i nakrivio glavu gledajući ga. Krenuo je nekoliko koraka, a kad je stao i okrenuo se, opet je bio iza njega. „Kući! Doma!“, zapovjedio je glasnije, a pas je zalajao i nacerio se. Dinko je spustio ruke misleći što da radi, a Lajoš je sjeo i gledao ga. Bile su to odane i prijateljske oči koje bi sve dale za njega. Znao je da sam neće otići, a nije bilo vremena da ga on odvede kući. „Doma!“, viknuo je ljutito i krenuo prema kući. Lajoš je išao za njim, ali čim bi stao, stao bi i pas. Osjetio je bijes i očaj. Trebao je biti dovoljno pametan da pomisli kako bi se to moglo dogoditi i zatvoriti ga u šupu. Postalo mu je vruće i dolčevita ga je gušila. „Marš doma, čuješ! Prestani buljiti, ti glupo pseto!“, derao se na njega, a Lajoš je naćulio uši. Pomislio je kako ga je majka namjerno pustila i koliko se god ta misao činila blesavom, nije je se mogao otresti. Ulica je bila prazna i čuo je auto prije no što ga je vidio. Nije želio da ga Rajčić vidi s psom jer je i ovako sve izgledalo dovoljno loše. „Marš! Marš!“, toptao je nogom u tlo, a pas ga je najprije zbunjeno gledao, pa onda zaigrano zalajao i zamahnuo repom. Auto se čuo sve glasnije i on se osjeti nemoćno. Odjednom, nešto je u njemu pu- knulo i prešao je granicu. Noga mu je samo krenula i osjetio je mekoću na ulaštenoj cipeli. Pas je zacvilio i podvio rep. Maknuo se nekoliko metara i šćućurio uz grabu. Najgori je bio njegov pogled. Oči u kojima se se nešto zamaglilo i ugasilo. Nevjerica zbog nerazumijevanja toga što se dogodilo. Dinko je osjetio grižnju savjesti i žalje- nje. Već je krenuo prema psu, ali onda je čuo trubu. Okrenuo se, namjestio osmijeh i mahnuo. Počeo je hodati prema autu, pokazujući mu da skrene na kućni prilaz. „Ovo je tvoja kuća?“, pitao je Rajčić kad je ušao u auto.