Nova Istra

36 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Marko GREGUR „Dođi, pogledaj ovo“, ipak ne uspije reći dragi . On priđe zatežući kravatu. „Čiji je to pas?“, pita ljutito. Znala je da će mu se tuđa džukela gaditi više nego njoj. „Ne znam, a ne znam ni kako je ušao.“ Dinko silovito gurne u stranu veliku staklenu stijenu i počne vikati, mašući ru- kama. Psi ga začuđeno gledaju i jasno mu je da ništa neće uspjeti ovako s terase, a već je u cipelama i odijelu i ne može takav na rosni travnjak, ako želi na vrijeme stići na sastanak. „Mrš! Mrš!“, poviče još nekoliko puta i vrati se unutra. „Po Rajčićevu se dvorištu sigurno ne bi tako šetao. Njihov bi ga doberman ra- strgao“, kaže Lorena. Bez riječi uzme ključeve, odradi poljubac i krene u garažu. „Moram li ići van?“, pita ona s iščekivanjem. „Ne moraš“, čuje ga iz garaže i osjeti slatko zadovoljstvo pobjede. Zna da će se predomisliti, samo je pitanje koliko brzo. Priđe prozoru, gleda auto kako izlazi na ulicu i zadovoljno se osmjehne kad se uvjeri da nije pritisnuo gumb za zatvaranje ograde. Bijes muškarcima sasvim pomuti razum. I tako je lako njima upravljati. Žena samo ne smije histerizirati, pomisli. Pogleda da telefon slučajno nije u kupaonici, a onda pusti vodu da teče u kadu. Tek što je došao u ured, na trećem katu ostakljene zgrade, iz kojeg se pružao pogled na grad u udolini, ušao je Rajčić i dvaput ponovivši riječ kasniš sjeo u jednu od fotelja postavljenih oko stola u kutu. Dinko je prišao i sjeo na drugu. Rajčić je opet počeo o tom ugovoru s Ministarstvom obrane, a na koji se vezalo lobiranje u Ministarstvu poljoprivrede i sve je ukazivalo na to da će ovo biti posao kakav, istini za volju, nikad nisu sklopili. Govorio je i govorio, a on je gledao tu njegovu debelu glavu i podsjećao ga je na debrecinku na roštilju. Još i te dlake iz ušiju i, premda je sjedio, zakopčani sako; sve je to bilo jadno. I ti likovi i te staklene zgrade s prozorima koje nisi mogao otvoriti, kao goleme krletke u kojima se pjevaju stalno iste neoriginalne melodije, sve je to bilo jadno. Odjednom je počeo misliti na Lajoša. Požali što nije zatvorio ogradu i obuze ga osjećaj da je pas otišao i da se neće vratiti. „(...) imam čvrsto obećanje od osobe koja najviše utječe na ministra poljoprivre- de da će poticaji rasti najmanje 20 posto i da bismo mi mogli dobiti sva ona zemlji- šta. Znaš što bi to značilo za nas?“ Želio je nazvati Lorenu i uvjeriti se da je Lajoš tamo. Sine mu da možda uopće nije zatvorila ogradu. Morao ju je nazvati.