Nova Istra

31 Jovan NIKOLAIDIS SUVREMENA KNJIŽEVNOST Zapravo Svog tijela nema Jovan Nikolaidis, Tuđe je to stablo, Ko zna čija skulptura. Nepojmljiv postah svem, Doista vam kažem. Ipak, Pod okriljem noći, Vidjeće jednom radoznali, Brižni posmatrač, Kroz okno u beskraj zagledan, Kako se moja suština Ljulja, Treperi, Fosforom okupana Drhti horizontom. * * * Naša je java pogrešna, Sve manje čovjeka je u njoj, Rastvorila se ljudskost u aliena Koji me tjera u bijeg, U slovo, U riječ, U pjesmu. U svoju skasku hitam Kamo su zanosi i radost Još kao u Ezopa. Trebaju mi snovi, Neću košmare.