Nova Istra

22 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Aldo KLIMAN polukrugu odlazi. Dječak jede suhe datulje. U proljeće vlakovi bijahu prepuni putnika. Naglo probuđene čežnje vodile su ih na sve strane, a naše je malo predgrađe kroz koje je prolazila pruga označavalo kraj puta za one što su dolazili ovamo. Kada bi pristizali, vlakovi su tu usporavali, energično škripali kočnicama i zastajkivali, a parne bi lokomotive ispuštale duge zvižduke i goleme oblake šištave pare. Tada bi katkad tek rasanjeni putnici spuštali velike prozore i zbunjeno zurili u ljupku razglednicu pred sobom, animiranu ži- vahnom dječurlijom in primo piano . Kada bi, pak, vlakovi odlazili, tu je započinjalo njihovo postupno ubrzanje, opet uz duge zvižduke, oblake gustog dima i ritmično udaranje kotača po tračnicama. Još uvijek poneseni poletnim uzbuđenjem zbog predstojećeg putovanja, kroz prozore vagona ponovno bi izvirivali razdragani put- nici, mahali djeci i slučajnim namjernicima, trljali oči od gara i namještali prameno- ve kose što su ih neukrotivo pljuskali po licu i čelu. A kada bi vlak konačno proju- rio, a uzburkani se zrak za njim prestao kovitlati, pred našim su se očima u daljini otvarali beskrajni, smireni obzori s plavičastim njivama i voćnjacima u dubokom, divljim makovima opijenom pejzažu što nas je neodoljivo vabio, ali je još uvijek bio pregolem za naše krhke godine. A onda, posve jednostavno i odrješito, kao što to činimo s kakvom neuspjelom skicom na radnom stolu, netko je grubo istrgnuo list s cijelim tim prostorom, zgu- žvao ga i bacio u koš pod stolom. Oštrim je potezima tehničke olovke i ravnala, bez ijedne krivulje, prekrojio sve to i u novonastalu urbanističku sekciju učitao prazne, sive pačetvorine i volumene bez ikakvih uspomena. Veliki vodoravni kvadar nove banke, sav u staklu i najfinijem mramoru, progutao je cijeli trg Orlovec, s voćarni- com, pekarnicom, brijačem i dućanom s kolonijalnom robom. S visokog vertikal- nog kvadra, usađenog u sredinu niže zgrade, nedavno je skočila žena koja je, ako je suditi prema koordinatama koje sam nekako proizvoljno ucrtao u prostor, vje- rojatno pala usred stolarske radionice, baš pred noge onog sredovječnog majstora, Armenca, kod kojeg mi je majka naručila prvu policu za knjige. Ondje, pak, gdje smo nekad stajali bosonogi i razdragano mahali vlakovođama i putnicima, sada su prostrani, snažno osvijetljeni holovi s brojnim putničkim blagajnama, informaci- jama, garderobama te rent-a-car i turističkim agencijama modernoga željezničkog kolodvora, na kojemu, kao u kakvoj dalekoj zračnoj luci, profinjeno ugođeni zvuč- nici tiho, šaptom, gotovo snubeći, najavljuju dolaske i odlaske futurističkih ekspre- snih vlakova. Kao na nekom lebdećem nadvožnjaku, pruga je podignuta na višu razinu za cijelih dvadesetak metara, otprilike ondje gdje su za onih blago vjetrovitih dana naši mali zmajevi od trstike i šarenog papira lovili tople zračne struje, a jedan je opsesivno težak armirani betonski stup željezničkoga kolodvora energično pro- dro kroz staklenu kupolu baletne škole i zario se u one davne, dvaput umrle vrtove. Pula, 2006.