Nova Istra

21 Aldo KLIMAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST usporeno gegao između stražnjeg skladišta, polica i tezgi. Velikim bi drvenim žli- cama rutinski grabio iz vreća ili buradi brašno, šećer, sol, rižu ili grah i usipavao ih u smeđe papirne vrećice, koje je potom vještim pokretom, u poluokretu, dobacivao na vagu. Ulje za kuhanje i petrolej za svjetiljke bili su u nešto udaljenijim bačvama ispred tezge. Ljudi bi iz svojih slamnatih cekera vadili boce s čepovima od vršaka kukuruznih klipova ili od već dobro umašćenih svitaka novinskog papira i stavljali ih na tezgu preda nj. Strezo, kojemu se nikad i nikamo nije žurilo, obilazio bi po- lako stražnji dio tezge, dolazio do jedne ili druge bačve. Svaka je imala svoj lijevak širokih usta i veliku zaimaču, ovješene o masni rub. Strezo bi ih čak i trgnut iz sna i zatvorenih očiju lako pronašao, kao što bi jednakom lakoćom prepoznao i svaku bocu u naselju. Godinama ih je punio istim odmjerenim potezima: držeći grlić boce s udjenutim lijevkom u jednoj, drugom bi rukom golemom zaimačom crpio iz bačve i, odižući je visoko, savršeno mirno i precizno točio u lijevak, taman toliko da se nikad ne prelije. I dok je to činio, u dućanu bi zavladala neobična tišina. Svi bi se samo šutke zagledali u onaj bujni, lagani mlaz ulja ili petroleja što je nedvojbeno u sebi nosio i neka stara skrivena značenja. Ja, međutim, nikad nisam shvatio ona div- na skrivena značenja duguljastih četvrtastih staklenki, polegnutih na tezgi, punih šarenih bombona i mliječnih karamela, no svaka je kupovina završavala čarobno samo ako bismo imali dopuštenje da za nekoliko dodatnih novčića Strezo zavuče ruku u staklenku s karamelama, koje bi se zatim topile u ustima na putu do kuće koji više nije bio tako dug i strašan. Zima i snijeg činili su Orlovec nježnim poput dječje priče. Odnekud su s one strane rijeke dolazili crni fijakeri s krupnim zadihanim konjima i kočijašima na visokim sjedalicama. Pojavili bi se odjednom u arhaičnom crtežu željeznog mosta koji je izbijao baš na sam trg i odlazili nekamo na drugi kraj grada. Katkad bi se poneki fijaker, uz rzanje konja i kočijaševa tetošenja, zaustavio ispred voćarnice. U te beskrajno bijele zimske dane njezin se izlog sav šarenio od žarkih crvenih, zele- nih, plavih i narančastih etiketa na gajbama punim egzotična voća. Tko nam je slao te Božje darove? Tko se brinuo o tome da raskošne tuniske datulje na grančicama usred zime stignu u ovo daleko, imaginarno predgrađe? No, evo, davni, obožavani snijeg još uvijek tiho sipi na Orlovcu. Mia Martini. La nevicata del cinquanta sei . Kartolina je potpuna. Toplina i biblijski miris kruha, pogača i žemlji iz obližnje stare pekarnice. Jedan gospodin ležerno izlazi iz fijakera kako bi nešto kupio u voćarnici. Dječak pred izlogom drži grančicu s datuljama. Konj dahće i tupka na mjestu. Kristalnom dubinom bijelog zimskog ugođaja pro- miče nekoliko crnih fijakera. Gospodin se vraća s vrećicom krupnih naranči. Koči- jaš kaže:„Diii“, lagano se zatežu uzde i moćna statura konjskoga tijela, sva u naponu da se žestoko propne i zarže, čini tek lagani okret glave prema lijevo, a fijaker u