Nova Istra

20 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Aldo KLIMAN stalim vrtovima, po mekim vrhovima i listovima bilja, i podizale se uvis, uspinjući se imaginarnim stabljikama čarobnoga graha. Danom koji je za to bio određen otac bi me odveo na Orlovec brijaču na šišanje. Nije tome prethodila nikakva druga blaža radnja, poput odlaska u slastičarnicu „Pilot“, recimo, ili nešto tomu slično. Ne – ravno brijaču. Strog i utegnut u svoju časničku odoru, stojeći preuzetno iza brijaćeg stolca kao kakav nadzornik, rekao bi: „Ošišaj ga na nulu. Tako će mu ojačati kosa“. Taj ritual odvijao se toliko brzo da go- tovo nisam bio u stanju razgledati ni sjajna starinska ogledala, britve s elegantnim koštanim drškama, velike i male češljeve i brijaće četke, bočice s mirisnom vodom, bijele kockaste sapune u metalnim zdjelicama, stipse i plitice s puderom – i sve to lijepo posloženo na mramornom pločom pokrivenom ormariću preda mnom. Brijačnica je, kao i sve na Orlovcu, bila nevelika i zato uvijek puna mušterija. A ja nisam bio jedini dječarac kojeg su šišali „na nulu“. Katkad ih je nekolicina čekala u redu s očevima koji su nezainteresirano brbljali o sportu, lovu i vremenu, a onda bi sutradan cijela škola zasjala od „lustera“, kako su nas zvali oni koji nisu morali prolaziti tu rigoroznu higijensku inicijaciju. Nastojim, evo, odoka utvrditi na kojem je mjestu u tom ludo izmijenjenom po- retku stvari brijačnica točno mogla biti. I čini se da je bila baš ondje, nasred sadaš- nje brze prometnice i da na tom neobičnom virtualnom autodromu, kao u kakvoj Nintendo videoigrici, o visoki brijaći stolac-autić, na kojem me upravo nesmiljeno šišaju „na nulu“, sa svih strana udaraju blještavi automobili i moćni monovolumeni s konca milenija. Ujesen, kada bi ovratnici na jaknama već bili zadignuti, a u vrtovima ostali tek drvenasti patrljci zeljastog povrća i suhi, nakrivljeni kolci po gredicama, put od kuće do dućana s kolonijalnom robom, onaj isti put kojim smo za ljetnih dana rado pretrčavali, činio se znatno duljim i nesigurnijim. Niz nejednakih drvenih stupova razvodio je na sve strane čudesan žičani instrument električnih vodova što su jezivo zviždali na vjetru punom bagremova lišća, ali svjetiljke na uglovima kuća bijahu preslabe da u suton odagnaju sablazan neumoljive dječje strepnje. No, u samom dućanu, u toploj polumračnoj nutirni te trošne i gotovo romboidno nakrivljene kocke s visokim starinskim policama i širokim tezgama krcatim najraznovrsnijim potrepštinama, opojna mješavina mirisa čajeva, cimeta i papra, rogača i grožđica, šećera i ulja, marmelade, mlijeka u prahu, kave i kakaa, brašna, suhih kolačića, kek- sa i karamela, pa petroleja, kožnih remena, bala jeftine tkanine i sapuna za rublje – sve bi vam to za tren oka vratilo izgubljeno samopouzdanje i osjećaj tla pod noga- ma. U dućanu je uvijek bilo puno ljudi, osobito u predblagdansko vrijeme, kada bi niz rijeku s okolnih visova dolepršale i prve božićne pahulje. Dobrano poodmaklih godina, prodavač se Strezo, u otrcanoj modroj kuti i ruku uvijek nečim uposlenih,