Nova Istra

193 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA se odnosi kritički spram uhodanoga mišljenja hajdegerijanskoga podrijetla o razlici između tu-bitka i njegove egzistencijalne svijesti o konačnosti čovjeka u odnosu prema životinji. Ne može se više reći da ljudi dostojanstveno umiru, a životinje tek ugibaju. Umjesto te ontologijske razlike, razlika između vrsta/rodova nije vertikal- na. Smješta se sada u horizontalnome području mnoštvenosti razlika između sa- mih životinja. Zbog toga je isto tako nemoguće kazati da životinje umiru, a da čo- vjek ugiba ili krepava „nalik“ životinji. S Derridinim mišljenjem radikalnoga obrata ono etičko više ne dolazi tek iz neljudskoga. Dapače, ono se nahodi s one strane nove granice između vrsta/rodova. Posljednje rješenje dekonstrukcije, lucidno i jezično eksperimentalno, posve na tragu Derridina traga, a koje vodi iz Heideg- gerova mišljenja iz same biti jezika, pokazat će se možda istinskim putokazom za pitanje ne više o biti životinje, nego o biti događaja. Odatle životinja i čovjek postaju strukturom otvorenosti-zatvorenosti mreže kibernetičkoga kôda nesvodljiva živo- ta. „Veliki Treći“ nije transgresija spolno-rodnih razlika u mnoštvenosti životnih modifikacija biološki različitoga „bitka“. Nije to, također, niti traganje za hibridnim svjetovima. U alkemijskome laboratoriju biogenetika doseže svoj vrhunac. Samo ona može „stvoriti“ novu mačku i novoga Derridu kao umjetno sintetizirana bića jedne umjetne singularnosti kloniranjem matičnih stanica. Ipak, riječ je naprosto o ovome. Osvrćući se na Nietzscheov spis Ecce Homo , Derrida pri kraju predavanja iz 1997. godine uvodi neologizam koji će se pokazati „inovativnim“ za moguće rje- šenje aporije metafizike i njezina utemeljenja-rastemeljenja. Derrida, naime, umjesto riječi animal , odjednom na kraju stvara novu riječ u francuskome jeziku. Spajajući ono što se odnosi na duševnost života ( anima ) kao bitak i ono što se odnosi na kazivanje o bitku kao riječ ( mot ) – evo čuda! Ecce ani- mot! To se čini efektnim poput„jezične igre“. Zvuči, uostalom, poput animaux , živo- tinja u množini jer heterogenost i singularnost određuju život vrsta/rodova na Ze- mlji. 45 Ovdje se najprije radi o nastojanju da se formalna univerzalnost metafizike u njezinu zahtjevu za rodnom univerzalnošću nauštrb singularnosti vrsta dekonstru- ira u smjeru životne konkretnosti. Ni„čovjek“, a ni„životinja“ ne mogu postojati bez svojeg singularnoga načina bitka kao kontingencije. U suglasju s mnogim novijim teorijama u etologiji, kao i u biologiji organizama, Derrida je posebno ukazivao na to da se razrješenje spora između ontologijskih„realista“ i „nominalista“ glede pita- nja životinje mora izboriti na tlu zbiljske mogućnosti uvođenja onoga„trećega“. A to predstavlja uvjet mogućnosti razlikovanja pojma i imena, roda i vrste, općenitoga i posebnoga. Što znači uvođenje ove „nove“ riječi za odredbu životinje? Samo to da valja napustiti tradicionalno razlikovanje bića u smislu njihove hijerarhije i ranga 45 Jacques Derrida,„The Animal That Therefore I Am“, n. dj., str. 415-416.