Nova Istra

19 Aldo KLIMAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST je, kao na izvoru, u snažnom mlazu neprestano tekla i zimi i ljeti. Za vrelih ljetnih dana mogli ste posvuda oko nje vidjeti barice i razbacane velike prugaste, zelenocr- vene polumjesečaste kore lubenica oko kojih su na sve strane zujale nervozne ose i pčele. Zimi, pak, kao u Grimmovim bajkama, okovao bi je prozračan plavičasti led iz kojeg je virio tek tamnozeleni vršak izvora s nezaustavljivim mlazom hladne vode. Na kraju reda majušnih kuća što su, onako zatrpane snijegom, djelovale još manje, gotovo kao u slikovnicama, izvor je bio važna vizualna koordinata, kao sada onaj plavi automat s parkirnim karticama. I posve je sigurno da je ona još uvijek tu negdje dolje. U nerazmrsivom spletu nove podzemne infrastrukture koja podržava parkirališnu i drugu gradsku signalizaciju, ovijena gustim bršljanom telefonskih i električnih kabela pod parkiralištem, ona stara dobra cijev što ju je godinama napajala, i dalje vodi do izvora s kojeg smo rado pili i koji su, u žaru brzoga rada, graditelji jednostavno buldožerom povalili i ugazili u podlogu. Katkad nam se čini da je dovoljno nešto samo grubo pregaziti, zatući u šljaku, poravnati valjkom, zaliti betonom i asfaltom – pa će posve nestati s lica Zemlje. No, poput živih slika koje nedirnute opstoje u nama, i naš je izvor tu negdje – doista virtualan, ali još uvijek tu, i noću, kad se sve primiri i zaspe, on tihano šumi pod plavim parkirnim auto- matom. I školu su naprasno srušili, otvarajući nekakve nove vizure grada, a to je, pak, posve narušilo ravnotežu i smisao obližnjih vrtova jer su sada stajali na putu no- voj prometnici koja je od Orlovca trebala voditi do nedalekog velikog zatvorenog bazena u izgradnji. Vrtovi su sezali do samih ogradnih zidova škole s južne strane, i tu je doista počinjao kraj grada. Štoviše, ponekad smo u neograđenim njivicama znali vidjeti divlje zečeve kako brste vrhove kupusnih mladica. Svojim su rubovima u smjeru bulevara vrtovi sezali gotovo do sredine sadašnjeg parkirališta, a upravo su na tom prostoru sada označena mjesta za šlepere i autobuse. U virtualnoj trodi- menzionalnoj predodžbi na zaslonu računala, na mjestu s kojeg ćemo na trenutak ukloniti ta bigfoot čudovišta dvijetisućitih, bijaše ucrtana nevelika koliba od slame u kojoj je od proljeća do jeseni živio dobrohotan starčić koji je odmah brao i prodavao voće i povrće. Još čujemmajku kako kaže:„No, skokni u vrt po salatu“. Dotrčao bih vrtlaru koji bi, čim bi me ugledao na lesi , izišao iz svoje kolibe s velikim vrtlarskim nožem i birao dvije najbolje salate iz čijeg je ukoso zasječenog mjesta izbijala svježa mliječna rosa. A onda, još prije no što je izgrađeno parkiralište, netko se dosjetio da se baš tu, usred tih vrtova izgradi nova baletska škola. Lijepa zgrada s velikom staklenom kupolom nikla je u tren. Male su balerine svakoga dana prolazile našom uličicom s roza baletnim papučicama ljupko ovješenim o rame, a tiha je glazba prožimala sve oko nas. O, kako bijahu povlaštene te male primadone! Plesale su lebdeći nad ne-