Nova Istra

188 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ svih stvari. 39 Kada saberemo sve već rečeno o Derridinu određenju golosti, srama i pogleda Drugoga, ono što je sporno i neizrecivo u argumentaciji o etičko-zoologijskome obratu svodi se na sljedeće. Za razliku od Heideggera, u knjizi O duhu: Heidegger i pitanje ( De l’esprit: Heidegger et la question ) iz 1987. godine te u predavanju o ži- votinji iz 1997. godine Derrida više ne drži da čovjek nabacuje svoje mogućnosti u bitku-k-smrti. Kao što je, slično, Lacan doveo u sumnju Freudov stav o tome da je eros kao životnu snagu moguće razumjeti iz njezina usmjerenja spram thanatosa ili smrti kao konačne granice, tako i Derrida otklanja tu „linearnu“ shemu egzistenci- jalnoga projekta čovjeka. Time ga približava onome što je blisko životinji. Ako više nije glavni problem u tome ima li životinja pristup logosu (jeziku, duhu, svijesti, smrti, konačnosti), nego pati li životinja, tada se pojavljuje horizontalna dimenzija konačnosti života za obje vrste/rodove živih bića. Razlika čovjeka i životinje ne iščezava. Ona je, naprotiv, sada posve druga i drukčija razlika negoli ona koja nasta- je iz vladavine jezika kao logosa . To je razlika koja proizlazi iz pogleda Drugoga kao apsolutne drugosti. Sada se ne sramimo samo ljudskoga pogleda iz kojeg nastaje osjećaj krivnje. Sram nastaje iz golosti gologa pogleda koji se srami Drugoga. Nije više sram ono što dolazi iz jezika kao logosa . Mjesto etičkoga odnosa ne označava krivnju za „iskonski grijeh“, nego odgovornost za Drugoga koji pati. Zbog toga što pati nalik je „meni“, bez obzira na to zvao se taj konkretni „ja“ filozofom imeno- vanim Jacques Derrida ili je riječ o nekoj maloj maci kao posvemašnjem ekscesu čitave zapadnjačke metafizike. Ono što dijelimo sa životinjom nije nikakav biblijski svijet nevinosti bez krivnje u tzv.„prirodnome stanju“ ili raju. Čovjek je povijesno biće. Sva je njegova zagonetka postojanja u tome da svaki povratak „prirodi“ od Rousseaua, preko romantike do zagovornika oslobođenja životinja, ekologista i enviromentalista u doba planetarne tehnosfere, ima prizvuk apokaliptičke melankolije za nepostojećim iskonom. Pogled životinje kao apsolut- no Drugoga upravo omogućuje granice čovječnosti čovjeka. I to je jedina granica koja danas još postoji između dvaju različitih pogleda koji možda ne vide Isto. Ali ono što vide uistinu gledaju na drukčiji način. Viđeno i ugledano u susretu i suoče- nju jest događaj odnosa. Neke životinjske vrste/rodove to približava posve čovjeku (pse). A neke, pak, približava u razmaku (mačke), dok druge približava udaljava- njem i nepredvidljivom agresijom Drugoga zbog ulaženja u njegov teritorij i tako ih čini apsolutno nesvodljivim. Primjer mogu biti zvijeri poput vukova, medvjeda, lavova itd. Konrad Lorenz je u istraživanju agresije u divljih životinja u odnosu na čovjeka i na druge životinjske vrste/rodove došao do postavke o tzv. zlu koje ne 39 Jacques Derrida,„Structure, Sign and Play in the Discourse of the Human Sciences“, u: Writing and Difference , Routledge & Kegan Paul, London, 1979., str. 279-283.