Nova Istra

187 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA onim Drugim, koji mora privremeno zauzeti mjesto Oca/Zakona. Bez njegova suspendiranja i neutraliziranja to je nemoguće. Ako životinja za Lacana nikad ne može biti sposobna za to da „ima“ jezik, onda je njezina „sudbina“ predodređena da bude ono ne-ljudsko u komunikaciji, ono strano i nesvodljivo na zajednički na- zivnik ljudskoga kao jezika. Uostalom, temeljni je problem Lacanove, a time i Fre- udove psihoanalize u tome što u apologiji decentriranoga subjekta „vjeruje“ u moć jezične prakse promjene svijesti. Kao što za Heideggera životinja ne može imati svijet osim kao „oskudan“, tako i za Lacana životinja ne može imati „jezik“. Drugim riječima, životinje ne mogu lagati i izvaljene na psihoanalitičkome kauču ispovije- dati vlastite traume jezikom nesvjesnoga u snovima i ispovjednoj drami nalik grč- koj tragediji, primjerice, o Edipu. Ako je prva„dogma“ psihoanalize da se nesvjesno artikulira kao jezik, tada je ulazak u dubine i traume jezika samo podzemna strana Istoga u metafizici svjetla. Subjekt postaje Drugi kao želja koju subjekt mora osvo- jiti ili zavesti, bilo agresijom, pokoravanjem ili sublimnim nadomjeskom životne borbe za moć – umjetnošću. Želja, međutim, kako Derrida ograničava zahtjeve Lacana i psihoanalize, ne pripada životinji. Ona ima žudnje u formi nagona. Ipak, želja je subverzija poretka. Razlog je u tome što želja„želi“ vladati Drugime, a da ga ne pojede ili proždre. Subjekt i želja za Lacana su rodno mjesto jezika kao uvjeta mogućnosti egzistencije čovjeka. No, jezik je samo put od „onoga“ do „Ja“. Ili kako to kaže Freud: Wo Es war, soll Ich werden ( Gdje je bilo ono, treba postati Ja ) . Osjećaj srama jest krivnja na razini „iskonskoga grijeha“. Posrijedi je latentnost onoga što simbolički ulazi „pod kožu“. Naravno, ne više u formi prirode. Traumati- čan događaj poretka vladavine Oca/Zakona s podrijetlom u zabrani rodoskrvnuća postaje presudnim. U jednom od virtuozno napisanih ogleda o tom problemu u zbirci Pisanje i razlika ( L’écriture et la différence ) Derrida se bavi strukturalnom an- tropologijom Claudea Lévy-Straussa. Pritom tumači njegov stav da je partikular- nost zabrane rodoskvrnuća u određenoj ljudskoj kulturi postalo univerzalnim za- konom nastanka povijesnoga čovjeka. Zabrana onoga čudovišno „gologa života“ u formi životinjskoga opstanka dovodi do razlučivanja ( différance ) prirode i kulture, nagona i slobode, životinjske forme zajednice i ljudske etičko-političke zajednice. Ono što se tako događa jest svijest da je prelazak granica najveći grijeh nad grijesi- ma. To je čudovišan događaj susreta i suočenja s vladavinom simboličkoga poretka. Čovjek se tako shvaća iz biti onoga neljudskoga. Iz etike koja uređuje odnose izme- đu ljudi u nekoj zajednici s nakanom univerzalnoga Zakona čovjek poprima povi- jesnost. Ali to čini svagda, tako da strukturalno nasilje nad prirodom (životinjom kao takvom) pretvara u žrtvovanje onoga što ima oblik „čiste prirodnosti“. Žrtvuju se uvijek prvorođenci i djevice da bi civilizacija namirila svoj danak u krvi i nastavila s uobičajenim ritmom zločina i okrutnosti, idile i harmonije. I tako nadalje do kraja