Nova Istra

186 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ Derrida je, unatoč tzv. obratu u kasnoj fazi mišljenja, jedinstven i gotovo neotklo- njivo isti u svim svojim spisima i tekstovima. Etika Drugoga i pitanje životinje ne dovode u pitanje njegove temeljne pojmo- ve dekonstrukcije logocentrizma. Naprotiv, radi se samo o sve prodornijem uvidu da nikakvo rastemeljenje metafizičkih kategorija povijesti Zapada ne može biti misaono plodotvornim bez posljednjega događaja s gotovo mesijanskim prizvu- kom apokalipse-bez-kraja. 36 Kakav je karakter tog „mesijansko-apokaliptičnoga događaja“? On je, dakako, areligiozan, bez mesijanstva i bez apokaliptike. Ali, u njemu se sabire pitanje o Drugome kao nadolazećem događaju. U tom događaju ono životinjsko i ono ljudsko-odveć-ljudsko mogu očuvati svoj identitet iz razlike samo ako se uspije očuvati posljednja razlika i posljednji nesvodljivi identitet. To je razlika svih razlika, onaj Derridin hajdegerovski neprevediv pojam razlučivanja u samoj razlici ( différance ). Problem je što taj différance ne razlikuje samo životinju od čovjeka, životinju od životinje, već i oboje od onoga čudovišno autopoietičkoga, što se naziva strojem same proizvodnje novoga života u formi „umjetnoga uma“ ( A-in- telligence ). Problem je, dakle, pitanja o životinji u Derride, kao i u drugih mislilaca nakon Heideggera – Deleuzea, Simondona, Stieglera, Agambena – u susretu i su- očenju s biti tehnike. 37 Što ta mačka uopće hoće, želi? Pitanje „subverzije subjekta“ u Lacana bilo je pi- tanje suspendiranja poretka značenja koje pojam subjekta kao cogito ( ergo sum ) ima od Descartesa do Hegela. Biti subjektom znači imati mogućnost mišljenja o sebi kao singularnome biću univerzalnoga (vrste/roda). No, samospoznaja nije moguća bez onoga što subjekt hoće, odnosno želi. Premda se Lacan nevoljko oslanja na „proto-psihoanalitičara moderne“ kakav je bio Nietzsche, jer potonji razara bilo kakvu opsjenu o moći subjekta i njegove želje u pasivnome ili aktivnome modusu egzistencije, jasno je da se mora raščistiti s temeljnom ontologijskom „zabludom“ – onom o etici kao umnome horizontu djelovanja čovjeka. Za Nietzschea je etika bila kao i estetika: nešto s one strane dobra i zla, odnosno s one strane ljepote. A za Lacana je nužno da se etika u svojem neljudskome podrijetlu ne može utemeljiti više u mišljenju subjekta kao logosa , uma, svijesti. 38 Poredak „prirode“ potkopava želja za nečim što više nije bitak. Posrijedi je nesvodljivo područje onoga što Fre- ud naziva „s onu stranu načela ugode“. Želja je subverzivna ako se onaj Drugi više ne razmatra kao „Ja“ ili cogito . Umjesto toga, poredak se sada kaotično uspostavlja u mreži označitelja bez svojega označenoga. Značenje nastaje samo u traganju za 36 Jacques Derida, O apokaliptičnome tonu usvojenom u nedavno vrijeme u filozofiji , Izdanja Antibar- barus, Zagreb, 2009. (s francuskoga preveo Mario Kopić). 37 Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti , Litteris, Zagreb, 2011. 38 Jacques Lacan, L’ethique de la psychoanalyse. Le Séminaire , sv. 7., Seuil, Pariz, 1986.