Nova Istra

185 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA kako Heideggera, tako i baštine zapadnjačke metafizike. Umjesto mišljenja razina i ranga, hijerarhije i vertikalnosti, na čemu je izgrađena onto-teologijska struktura logocentrizma, Derrida, kao i Lacan kreće od „subver- zije poretka“. Sada više nije pravo pitanje što to životinja misli jer je očito da se njezin način mišljenja nakon otkrića neurokognitivnih znanosti mora respektirati kao drukčiji model svijesti o bitku od ljudskoga. Pravo je pitanje ovo: što to zapravo Derridina mačka uopće želi? U proširenoj inačici istog predavanja iz 1997. godine Derrida se iscrpno bavi Lacanom i njegovim tekstom iz 1960. godine „Subverzija subjekta i dijalektika želje u frojdovskome nesvjesnome“. 35 Ako Derridina mačka nešto želi, onda ona i nešto misli. Ako Derrida, pak, zbog mačkina pogleda osje- ća sram, onda je pitanje ne samo o podrijetlu etike iz onoga neljudskoga, već i o granicama etičkoga unutar jedne „uzvišene“ vrste/roda koji, doduše, misli tako što istodobno može biti aktivnim u smislu proizvođenja novoga ( tehno-poiesis ) i pasiv- nim u smislu dopuštanja da stvari budu onakve kakve jesu ( theoria ili hajdegerovski Sein-lassen , Gelassenheit ). Mačka ne može postati filozof, pa niti dekonstrukcije i etičko-zologijskoga obrata, kao što Derrida ne može postati mačkom, iako može znati, misliti i željeti nalik mački, ali ne i kao mačka (životinja). Ovo nalik jest i mi- mezis (oponašanje predloška u prirodi) i simulakrum . Dakle, na djelu je logika i-i , a ne ili-ili . Mimezis , za razliku od simulakruma , ima svoj predmet u „prirodi“ te ga oponaša reprodukcijom izvornika. Simulakrum je prividna nalikovina, ali već uvijek ono umjetno i drugo što prekriva izvornik ( arhé ) prividom bitka. Ako jedno ne može postati drugo, onda ono drugo može promijeniti prvo tako da mu nalikuje. Sličnost, odnosno analogija između bića, prema kojem je srednjovjekovna teologija stvorila dvojnost svjetova Boga i drugih bića, ovdje nije„prirodna“ tvorevina mišlje- nja koje samo opisuje i prikazuje ono što„jest“. Simulakrum (kulture) određuje uvjet mogućnosti već uvijek nepostojećega izvornika. Prema tome, analogija između bića samo je prividna. Umjesto analogije, na djelu je digitalni model mišljenja binarnoga kôda. Razlog je iz Derridine perspektive jasan. Ako nema prvoga uzroka ( arhé ) ili početka, nema ni posljednjega učinka i svrhe ( télos ). Stoga je problem što se ono prirodno konstituira u odnosu spram Drugoga, a čitava logika djelovanja prirode i kulture više nije u dijalektičkoj suprotnosti i proturječjima koje dovode do sin- teze na višoj razini procesa. Umjesto toga, susrećemo se i suočeni smo s binarnim oprekama (muško-žensko, bijelo-crno, društvo-država, priroda-kultura), koje se ne mogu „naturalizirati“, pa se povijesni proces „razvitka“ i „napretka“ odvija kao razmjena informacija u kibernetičkome otvoreno-zatvorenom sustavu i okolini. 35 Jacques Lacan, Écrits: A Selection ,W.W. Norton & comp., NewYork, 1977., str. 671-702; Jacqu- es Derrida,„And Say the Animal Responded?“, u: Cary Wolfe (ur.), Zoontologies: The Question of the Animal , str. 121-146.