Nova Istra

183 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA Boga i Kristovu žrtvu za čovječanstvo te najstrašniji događaj traume s kojim otpo- činje povijest ljudske vrste/roda kao povijest duhovne avanture jest pojam zabrane (tabua) rodoskvrnuća. Tabu incesta i iskonski grijeh, paradoksalno, potiskuju ono što je preostatak „divlje prirode“ u čovjeku. Golost nije otuda tek fenomen pokazi- vanja ljudskoga tijela kao životinjskoga tijela. Posve suprotno, golost se odnosi na strukturalnu ekscentričnost života samoga jer samo čovjek može imati goli život sveden na sukob između „bestijalnosti“, „animalizma“ i „humanizma“. 31 Nije golost života tek osobina svedivosti ljudske egzistencije na životinjsku, nego svedivost nje- gove„biti“ koja leži u prostoru duhovne ekscentričnosti na puku„duševnost“ ( anima- litas ). Naime, ono što povezuje životinju i čovjeka u susretu i suočenju s pogledom Drugoga nije ništa kognitivno. Povezuje ih iskustvo trpeće, pateće, osjetilne egzi- stencije i mogućnost onoga što čini prostor-vrijeme zajedničkoga svijeta. Iz trpljenja, boli, iskustva patnje nastaje osjećaj suosjećanja s patnjama Drugoga. 32 Duša kao izvor i ishodište svijeta zajedničkoga za sva bića, unatoč heterogenosti svjetova različitih životinjskih vrsta/rodova, predstavlja ono iskonsko, početno bez temelja u logosu . Aristotel je to nazvao „dušom“ ( psihé , anima ). Život kao bitak na neki način jest upravo „to“ – ono što „udahnjuje“ život, što mu podaruje duhovne mogućnosti promjene kretanja, čitavu riznicu osjećaja, uspon svijesti do iskustva filozofije, religije, umjetnosti, znanosti. Mitsko razdoblje početka svijeta pripada „duševnosti“ ( animalitas ). I zato je Derridi stalo da etimologijski pokaže kako se i u suvremenome francuskome jeziku, kao i u drugim jezicima s podrijetlom u grč- kome i latinskome skriva istovjetnost „duševnosti“ i „svijeta“ ( anima mundi ), dok se životinja izvodi iz pojma duše ( animal ). No, da je ovdje išao još korak dalje, vidio bi da slavenski jezici, a među njima i hrvatski imaju nešto mnogo izvornije od metafizičke strukture njemačkoga, engleskoga i francuskoga. Da, naime, riječ koja se odnosi na životinju dolazi iz pojma života ( bios ) te da životnost života nije svod- ljivost na dušu i duševnost. Posrijedi je ono isto što izjednačava život ( bios ) i dušu kao takvu ( psihé ). Životinje, dakle, imaju dušu. Čovjek ima tijelo. A samo je Bog izvorište čistoga duha ( logos ). Mitologije politeizma stoga za svoja božanstva uvijek imaju životinje. Prijelaz iz totemizma do monoteističke zabrane prikazivanja Boga u liku životinje i/ili čovjeka predstavlja prijelaz iz „prirodnoga stanja“ u povijesnost događanja bitka. Problem u čitavoj metafizici nije stoga bio problem životinje ( ani- malitas ), već neodređenost biti čovjeka te čudovišne pukotine između životinje i Boga. Zato Derrida i može kazati na tragu Lévinasa da je odnos spram životinje kao nesvodljivo Drugoga istodobno i odnos spram apsolutno Drugoga (Boga). 31 Martin Heidegger, Anmerkungen I-V (Schwarze Hefte 1942-1948) , GA, sv. 97., V. Klostermann, Frankfurt/M., 2015., str. 41-42. 32 Jacques Derrida, De l’esprit: Heidegger et la question , Galilée, Pariz, 1987.