Nova Istra

182 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ blisko Heideggeru u I. fazi djela poput Gramatologije i ne daleko odWittgensteina u II. fazi u djelu poput Politike prijateljstva dovodi u vezu jezik i sliku (znakove go- vora i tragove pisma). A to čini tako što formalno „drugo“ prethodi „prvome“, ali ne u logičko-povijesnome smislu. Otuda je jasno da golost tijela ne proizlazi iz golosti duha, već iz ogoljenosti tjelesnosti na površinu značenja na kojoj, kao u paukovoj mreži, nema čvrste središnje strukture. Postoje samo čvorišta. To su decentrirana mjesta diseminacije znaka. A jezik kao pismo nije više sredstvo ljudske komuni- kacije. Možemo ga nazvati događajem razmještanja onoga prvoga i posljednjega. Značenje se određuje kontekstualno. Otuda se sve odnosi na sve (drugo) bez pr- voga i odlučujućega označitelja. Ako nema (prvoga) početka, nema ni posljednjega (kraja). Semiologijski obrat teksta zapadnjačke metafizike (logocentrizma) nužno završava etičkim obratom k onome što više nije „nešto“ (bitak, biće kao predmet iskustva). Umjesto takvoga fenomenologijskoga pristupa, na djelu je etički izazov. Eksces, traumatski događaj, gotovo šok – to je značenje susreta u suočenju s Dru- gime. Mačka ulazi u otvorenost svijeta i svjetovi se umnažaju u istome. Različito potrebuje radikalnu drugost, a apsolutno Drugi stoji ispred gologa tijela čovjeka kao trpeće i osjećajno biće, kao naš Drugi i bližnji, iako nesvodljivo različit, i koji k tome izaziva osjećaj srama. U cijeloj analizi Derrida oscilira između tradicionalne metafizike humanizma i pokušaja da se„misli“ sa stajališta, ako je to uopće moguće, singularne kontingencije jedne mačke. Misliti sa stajališta i iz perspektive Drugoga mora se činiti nemogućim pothvatom. Otuda skepticizam dekonstrukcije antro- pocentrizma u Derride ima više negoli strategijsku važnost za sve daljnje pokušaje na tom tragu. 30 Još uvijek nije nimalo jasno zašto se to Derrida kao čovjek srami pogleda mačke kao životinje. Ako je sram nešto što pripada etičkome osjećaju, onda je posrijedi osjećaj neke ontologijske„su-krivnje“ vrste/roda kojeg stid pred pogledomDrugoga simptomatski predstavlja. Psihologija stida uvjetuje fiziologijsku promjenu koja se očituje upravo na licu. Kada se sramimo tuđega pogleda, zacrveni nam se lice. To nije samo nesvjesni podražaj našega tijela. Radi se o svjesnome odgovoru na nesvje- snu reakciju. Sramiti se znači odgovarati na ontologijsku su-krivnju čovjeka za nešto što pojedinac „sada“ i „ovdje“ nasljeđuje, ali njegova „krivnja“ za to nasljedstvo uopće nije bjelodana. Štoviše, problem je u tome što se u osjećaju srama radi o naturalizi- ranju nečega što nije „prirodno“ jer se, dakako, goli majmuni i gole mačke ne stide svoje„golosti“. I nadalje, ono što povezuje biblijski iskonski grijeh s kojim kršćanstvo tumači zapalost čovjeka u grijeh povijesti kojeg može iskupiti jedino ako vjeruje u 30 Vidi o tome: Matthew Calarco,„Feline Divinanimality: Derrida and the discourse of species in Genesis“, The Bible and Critical Theory , vol. 2, br. 2, 2006., str. 18.1-18.23; Giorgio Agamben, „Nacktheit“, u: Nacktheiten , S. Fischer, Frankfurt/M., 2010., str. 95-149.