Nova Istra

18 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Aldo KLIMAN Pokušavam zato energično prebrisati sve to i u nastalu prazninu u prostoru po- novno učitati negdašnji ugođaj Orlovca i njegova bliskog okružja. Da, ondje, na zapadnom rubu parkirališta, čini se da je baš ondje započinjalo uvijek razigrano i bučno dvorište pučke škole koju sam pohađao. Mjesec studeni, gusta magla, strah, snažno električno školsko zvono i jurnjava milijun djece dugim akustičnim hodnicima – bio je to prvi dan u novoj školi nakon preseljenja iz seoce- ta gdje je školski podvornik početak i kraj sata označavao lupanjem ručnog zvona od sjajne mjedi. Ondje, na selu, sve je to, začudo, djelovalo nekako strogo i ozbiljno. Posve besmisleno, odlazili smo na odmor ili marendu tihi i zalizani poput gojenaca kakva konzervativnog engleskog internata. Dakako, bio je to scenarij drugog amar- corda , punog patetike i zastavica, ali bez opojne vedrine koja mi je, upravo zbog te nove škole u kojoj sam se našao, prožela svaki trenutak ranog djetinjstva. Jer, netko je tu doista bio maštovit i nevin poput nas, a možda je i samo vrijeme bilo takvo. Školsko bi zvono, naime, katkad naglo odjeknulo usred sata i za tren bi se hod- nicima prema blagovaonici razlila bučna rijeka razdragane djece: Stigao je orijaš! Golem, velike obrijane glave i debela vrata, brkomazom ulaštenih „mustaša“ izvi- jenih do ovećeg valjka pod bradom, s čaplinovskim make-upom , dobrano namazan uljem i gol do pojasa, utegnutog gotovo pedalj širokim remenom – nasred dvorane čekao bi nas div s dvojicom svojih pomoćnika. Okruženi djecom sa svih strana, djelovali su u toj maloj usputnoj areni poput putujućih čudotvoraca. I nitko nije morao viknuti: Tiho! – jer bi, čim bismo se porazmještali uokolo, nastao neviđen tajac, a orijaš bi i njegovi pomoćnici, ovijeni sivkastobijelim oblakom talka koji se uspavljujuće lagano kovitlao dugom kosinom sunčevih zraka što odnekud odozgo prodirahu u dvoranu, šutke započinjali svoj mali, gotovo ritualni cabaret . Podigli bi mu na pleća uskotračnu željezničku pružinu i pozivali nekolicinu dječaka i djevoj- čica da se ovjese na svakom kraju, a onda bi se ljudina, pogrbljeno cupkajući u mje- stu, polako i sve brže okretala poput kakva vrtuljka sve dok se pružina ne bi posve savila. Ponovio bi to zatim još jednom ili dva puta, s drugim tračnicama i drugim dječacima i djevojčicama, uz urnebesno oduševljenje, veselje i ciku. I to često ne bi bilo sve jer su gorostasi koji dolažahu u naš grad katkad bili i gutači vatre i, štoviše, znali jesti staklene čaše, žlice i žilete. No, u školu su navraćali i razni mađioničari i hipnotizeri, dreseri majmuna i Ci- gani s medvjedima koji su onda, izvodeći svoje točke u školskom dvorištu, uz daire i ples, privlačili i slučajne prolaznike i ljude iz okolnih kuća. Kao da ih još uvijek vidim onako uzverane na imaginarnu ogradu na rubu sadašnjeg prakirališta, gdje je u ono vrijeme započinjao red neožbukanih kuća uz novonastalu uličicu što je išla ravno do Orlovca. Na njezinu je naglo presječenom završetku bio javni izvor, ot- prilike na istom onome mjestu na kojem je sada postavljen parkirni automat. Voda