Nova Istra

179 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA unutar vlastitih granica. 23 Uglavnom, pitanje životinje o kojemgovori Derridamože se preimenovati u pita- nje o mogućnosti čovjeka da u susretu i suočenju s apsolutno Drugim ostane „svoj“ i postane drukčiji. Što je temeljno značenje pitanja o životinji u Derride? Iz svega dosad iznesenoga moguće je kazati da se radi o dekonstrukciji ili razmještanju ideje „biti“ čovjeka i njegove „ljudske prirode“. Znamo odmah i prije no što je Derrida u artikulaciji osnovne postavke izveo cijeli niz posrednih dokaza, dovodeći u vezu tradicionalnu metafiziku sa suvremenim filozofijskim promišljanjima, psihoanali- zom, etologijom, zoo-animalistikom, da čovjek ne može postati „životinjom“ tako da izgubi svoju „ljudskost“, kao što se životinja u svojoj nesvodljivoj singularnosti neće više moći smatrati ni automatom, ni živom stvari, niti, pak, samo i jedino„ani- malom“ u smislu „protežne duševnosti“ ili, jednostavnije rečeno, stvorom/bićem koje sjedinjuje psihofizičke osobine izvan redukcije na ono što se pripisuje čovjeku. Nije ovo samo intuicija. Naše znanje o „biti“ Drugoga nije drugo negoli uvid da smo isti u heterogenosti životnih modifikacija. Ali isto ne može biti puki ravno- dušni identitet bez razlika. Pitanje je samo o kakvom se identitetu ovdje radi i koje značenje ima pojam razlike. Ako je identitet ono što vertikalno omogućuje razlike, tada smo u kraljevstvu metafizike. Ako je, pak, posrijedi obrat, tada smo horizon- talno osuđeni na različito razumijevanje razlike. Ta, „druga“ razlika jest ona koja proizlazi iz razluke ( différance ) u samome bitku, a ne dolazi iz identiteta kao takvo- ga. Mačka u svojem„mačjem“ bitku prebiva na način čudovišnoga ekscesa Drugo- ga. Derrida u analizi tog nesvodljivoga Drugoga mora napustiti sigurno ishodište. To je već učinio i kasni Lévinas, pa se onaj nužni etički obrat o kojem govorimo u pristupu životinji kao takvoj mora upisati u mrežu razgradnje metafizičke zgrade identiteta. Pogled je uvijek nešto „treće“. Kada netko gleda nekoga ili nešto, tada se ono gledano pojavljuje već uvijek i kao „drugo oko“ koje me gleda. 2. O golome „životu“ i odgovornosti spram Drugoga Biti „gol“ pred životinjom pretpostavlja da se etika izgrađuje u razmaku od puke golosti, goloće, golotinje. Ono što jest golo u brutalnome značenju nekultiviranosti, divljine i faktičnosti prirode-u-čovjeku jest pojam„života“. Život se svodi na golost jer nije riječ o fizičkim osobinama. Da, primjerice, životinje krznaši u hladnim kra- jolicima Zemlje, za razliku od nekih drugih životinjskih vrsta/rodova, svoju prila- godbu okolini očituju i promjenom tjelesnoga izgleda. Utoliko je povijest razvitka 23 Immanuel Kant, Kleinere Vorlesungen und Ergänzungen I: Kant’s Gesammelte Schriften , sv. 6.,W. de Gruyter, Berlin, 1980.