Nova Istra

178 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ ravnodušni pogled onoga tko me gleda izvan bilo kakve singularnosti pojedinačno- ga bića? Jasno je da za Derridu „stvarna mačka“ nije fantomska utvara, nije privid ili obmana u zbiljskome svijetu. Bez utjelovljenja kao upojedinjenja nema ni sin- gularne „prirode“ bitka kao takvoga, niti mogućnosti da jezik stvara pojmove kao univerzalne, bez obzira na „ovu“ ili „onu“ stranu zbilje. No, očigledno je da početak Derridina promišljanja odnosa između„ja“ i Drugoga nije ono koje fenomenologij- ski dolazi na tragu Husserla iz pojma transcendentalne subjektivnosti. Tko se srami? Prema Derridinu izvođenju, ne stidi se „stvarna mačka“. Stvarni „Jacques Derrida“ osjeća nelagodu u suočenju s pogledom mačke. Tko je, pak, taj koji sebe označava imenom koje mu je dodijeljeno izborom Drugoga i preuzima- njem ove faktične „prirode“ tradicije? Prema Derridi, ona ne seže u „prvi početak“ jer prvi čovjek u biblijskoj predaji, Adam, nije onaj koji je stvarno „prvi“ ( arhé ). Pr- vost ili početnost ne može se odrediti u svojem početku naprosto stoga što nema ni prvoga ni posljednjega, ni početka ni kraja.Taj koji sebe naziva„čovjekom“ s imeno- vanjem „Derrida“ u autobiografijskome smislu očito nije neka „stvarna mačka“. Ali jest singularna kontingencija jedne univerzalnosti koja se pripisuje ideji čovjeka. Drugim riječima, Derridino pitanje o golosti (tijela), sramu (etičkome odnosu), pogledu i Drugome ima formu hermeneutičkoga kruga značenja. Pitanje o životinji zahtijeva odgovor na pitanje: „tko“ jest čovjek u svojoj stvarnoj singularnoj kontin- genciji? Ako se razlikovanje prema životinji sada shvati ne iz pojma čovjeka, niti iz pojma životinje jer je razlika u tome što je za Derridu „čovjek“ kao vrsta/rod različit od vrste/roda životinja, koje se unutar svoje heterogenosti razlikuju više- struko, onda preostaje susret i suočenje s onim apsolutno Drugim. Njegov pogled na Derridino golo tijelo izaziva uzvratni odgovor osjećaja stida. Međutim, nije pro- blem u „golome tijelu“ čovjeka kao pojedinca kojeg netko gleda. Problem je u tome što taj koji gleda u Derridino „golo tijelo“ nije čovjek. Stid se, dakle, ne može odre- diti tek ljudskom reakcijom na izvanjski bitak iz kojeg nastaje događaj kao reakcija. Ako kažemo da se srame samo i jedino„ljudi“, polazimo od metafizički nedokazane pretpostavke da etičnost nastaje iz „kulture“ u sukobu s „prirodom“. Rani Kantovi spisi variraju ovu temu u filozofijskome komentaru biblijske „priče“ o Adamu i Evi. No, kao i u Descartesa, a vidjeli smo da se to provlači sve do danas, i Kant tvrdi da bez jaza ili pukotine između „prirode“ u smislu zakonitosti i svrhovitosti kretanja od životinjskih nagona do procesa nastanka novih vrsta/rodova na Zemlji te po- dručja„slobode“ u kojem vladaju moralni zakoni i norme ljudskoga djelovanja ne bi bilo moguće uspostaviti sintezu uma i tijela kao mogućnost dosezanja najviše svrhe i smisla bitka uopće. Bog se mora postulirati jer se ne može dokazati s pomoću uma, pa vjera naposljetku poprima funkciju regulativnoga upravljanja samoga uma