Nova Istra

176 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ sadašnjosti i s one strane granica fizičkoga svijeta u mitu, religiji, filozofiji, umjet- nosti i znanosti nije istodobno ono što se, primjerice, u doba španjolskoga baro- knoga slikarstva nazivalo„mističnim ili duhovnim okom“. 19 Vidjeti i uvidjeti glagoli su koji već obuhvaćaju onaj „višak kognitivnoga“ u svojoj vizualnoj protežnosti na polje čistoga mišljenja. Što se može vidjeti, to se i uviđa. Novovjekovna se metafizi- ka često još naziva „metafizikom svjetla“. Taj moment „prosvjetljenja“, mišljenja kao umnoga gledanja u kojem u Leibniza, primjerice, intuitus praesens kao neposred- na spoznaja pripada Bogu, a racionalna spoznaja s pomoću matematike čovjeku, pokazuje samo da se pojam pogleda, čak i unutar zatočenja u rešetkama svijesti, odnosno subjekta, svagda nalazi u pukotinama ne-viđenoga. Pogled nije određen beskonačnošću viđenja. Premda je ideal svake spoznaje neposredni uvid u ono što jest iza koprene ili privida bitka. Naprotiv, pogled pripada mogućnosti otvorenosti svijeta kao takvoga. I može se čak kazati na tragu Heideggera, što Derrida samo na drukčiji način iskazuje, ali ne i bitno različito, da je pogled otvorenost bitka samoga u vremenosti njegove otkrivenosti i skrivenosti ( ousia/parousia ). Kao što se unu- tar granica horizonta jednoga svijeta ljudski pogled pokazuje uvjetom mogućnosti susreta između singularnih pojedinačnosti u-svijetu, tako se jednako događa i u drugim svjetovima osjetilne nadosjetilnosti. Tada nematerijalne energije tjelesnosti nekih bića zamjenjuju ili nadomještaju odsutnost organa vida. Vidjeti i biti slijep kod zdravih očiju samo su dva načina otkrivenosti i skrivenosti bitka. Ne slučajno, u Sofoklovim tragedijama o mitskoj figuri Edipa ( Kralj Edip i Edip na Kolonu ), na- kon spoznaje nečuvenoga prijestupa granica u rodoskrvnuću s majkom i ubojstvom oca, dojučerašnji junak samokažnjava se osljepljenjem. Slijepci tumaraju svijetom kao bezavičajnom pustinjom ništavila. Edip postaje prognanikom i izopćenikom iz zajednice ( a-theos ). Jedini su im suputnici tko drugo negoli psi, odani pratitelji do smrti. Mačka to ne može biti jer čak i kad je lutalica, ona potrebuje svoj dom, svoj okolni svijet u kojem je s čovjekom bliska, ali ne i fanatično privržena do krajnjih granica suosjećanja s patnjom Drugoga. Još jednom: što je to pogled Drugoga? Problem čitave zapadnjačke metafizike od Heraklita do njezina kraja u kibernetici, ako slijedimo upute Heideggerova mišlje- nja o tome, jest otpočinjanje s pojmom logosa (uma, jezika, govora). Odatle se izvo- di definicija čovjeka. UAristotela riječ je o živome biću (životinji) koje „ima“ govor. Čovjek se određuje u razlici spram svih drugih bića time što je njegova navlastitost u logosu . To je apsolutna pretpostavka. I nitko nikad u filozofiji, religiji, znanosti- ma, a čak ni u umjetnostima to nije srušio, pa niti Derrida u svojoj dekonstrukciji logocentrizma . Pojam je dekonstrukcije u razmještanju, a ne u razaranju početnih 19 Vidi o tome: Victor I. Stoichita, The Self-Aware Image: An Insight into Early Modern Meta-Pain- ting , Cambridge University Press, Cambridge, 1997.