Nova Istra

175 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA misaonoga puta ne dovodi u pitanje. Pojam Drugoga nastaje tek nakon pogleda Drugoga. Što to znači? Da je posrijedi predontologijsko razumijevanje Drugoga iz čina slike-mišljenja Drugoga, pa svijet prethodi nastanku svijesti polazeći od slike toga svijeta? Tko zapravo gleda Drugoga? Drugi ili„ja“? Misterij nastanka„novoga“ unutar fenomenologijske strukture svijesti ili subjekta uvijek se može lako razriješi- ti time što se pretpostavlja da između„ja“ (čovjeka) i Drugoga (životinje) postoji na ovaj ili onaj način, na dekartovski način novovjekovne metafizike antropocentrizma ili hajdegorovski način pokušaja da se ista ta matrica metafizike prevlada mišlje- njem„drugoga početka“ ( der anderen Anfang ), nešto nalik pukotini, jazu, bezdanu svjetova. S jedne je strane jezik kao svijest subjekta, a s druge pogled Drugoga. U već spomenutom razgovoru Derrida je još jednom istaknuo da je problem odnosa čovjeka i životinje temeljni ontologijski problem. Ali ne više odnosa svijesti/duha/ jezika i onoga što pripada u netematizirano područje navlastitosti životinje, što čini specifičnost životinjskoga svijeta, a možemo to nazvati duševnošću ili osjetil- nošću kao doživljajem bola i sposobnošću za patnjom. Prema Derridi, postoji još nekoliko razlika, među kojima su razlike između životinjskih vrsta/rodova uistinu možda i nepremostive negoli ona o kojoj ovdje govorimo: „Ako nisam zadovoljan sa shvaćanjem granice između dvije homogene vrste, čovjeka na jednoj strani i životinje na drugoj, to nije stoga što bih smatrao, posve glupo, da ne postoji granica između ‘životinja’ i ‘čovjeka’; to je samo zbog toga što držim da ima više od jedne granice, da je riječ o mnogo granica… Jaz između ‘viših primata’ i čovjeka u svakom je slučaju nepremostiv, ali to je također značajkom i za jaz između ‘viših primata’ i drugih životinja.“ 17 Nije li otuda možda slijed mišljenja da je i sam pojam pogleda mnogostruko složeniji od svođenja na pogled subjekta kao ljudske svijesti? Dualizam je meta- fizike njezina nužna i neizbježna „bit“. U svim filozofijskim sustavima, načinima artikulacije mišljenja od Platona i Aristotela, pa sve do Derride i Deleuzea, pri- mjerice, susrećemo se s tom dvojnošću bez koje mišljenje ne bi moglo uopće biti metafizičko. Naime, razlikovanje i granice, koje tematizira Derrida u svojem ra- nome djelu, osobito u tekstovima sabranim u knjizi Pisanje i razlika ( L’écriture et la différence ), posvuda su tragovi i znakovi jezika kao govora. 18 Da bismo uopće mogli međusobno komunicirati govorom, nužno je da jezik „ima“ neku vrstu pra- govorne mogućnosti univerzalnosti. Glagol „biti“ ( einai , Sein , l’etre ) pojavljuje se u iskonskome razumijevanju vremena. U svim trima ekstazama ili dimenzijama (bilosti-prisutnosti-budućnosti) bitak se shvaća iz vremena. Razlikovanje između „ovoga“ i „onoga“ nije tek moguće pogledom, ako taj pogled koji vidi s one strane 17 Jacques Derrida – Elisabeth Roudinesco, For what tomorrow , n. dj., str. 66. 18 Jacques Derrida, L’ecriture et la différence , Seuil, Pariz, 1979.