Nova Istra

172 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ njegova uvođenja performativnosti kazivanja u jezik kao tijelo pokazao da se sam „život“ više ne može razumjeti polazeći od tiranije ili nasilja logosa . 11 Alogičnost i aleatorika performativne umjetnosti uvode u kraljevstvo singularnosti i kontingen- cije tijela kao teksta. 12 Prema tome, već je u svojim ranim spisima dekonstrukcije, poput Gramatologije i Rubova filozofije , osigurano mjesto iz kojeg se može misliti i životinja kao takva. 13 Ali ne kao pojam i ideja u svojem svođenju na metafizičko polje Istoga, nego iz nesvodljivosti vrste/roda i u unutar ove univerzalnosti one nesvodljivosti koja svemu prethodi. Riječ je o „ovoj“, a ne „onoj“ mački kao figuri iz pjesništva Baudelairea i Rilkea ili iz filozofijskoga promišljanja Martina Bubera. Zato Derrida gotovo opsesivno nominalistički ima potrebu kazati da ga ne gleda obnaženoga u kadi kako se kupa neka „fantomska“ mačka filozofa . Naprotiv: „Ako kažem ‘ovo je stvarna mačka’ koja me gleda gologa, to označava njezinu nesvodljivu ( irremplacable) jednokratnost…Uistinu, identificiram je kao mušku ili žensku mačku. No, čak i prije ove identifikacije vidim da je riječ o nesvodljivome živome biću koje jednoga dana ulazi u moj prostor, otvara ga tamo gdje me može susresti, gleda me, čak me vidi gologa. Ništa me ne može razuvjeriti da ono što se ovdje zbiva jest egzistencija koja odbija biti opojmljenom ( rebelle á tout concept ).“ 14 Pokušaj koji slijedi naslanja se na Derridino samorazumijevanje odnosa između čovjeka i životinje. No, sada više nije težište na jeziku i svijesti, duhu ili nekoj su- kladnoj kategoriji i pojmu kojim se reduktivno razmatra ono Drugo, čak i ako ga se smatra nesvodljivom drugošću. A čovjeka se nakon Husserlove fenomenologije i Heideggerova prebolijevanja metafizike više ne uzdiže do kraljevstva subjekta povi- jesnoga razvitka. Razmještanje je naizgled obrat u samoj „biti“ metafizike i njezine glavne paradigme – antropocentričkoga humanizma. Što Derrida čini u čitavome svojem misaonome djelovanju od ranih do kasnih spisa? Ironijski govoreći, dugo mu je trebalo da sve pripremi za dekonstrukciju jednog kupanja: ručnik, zrcalo, sapun. Još mu je duže trebalo da dođe do toga da nije stvar u pogledu egoa ili bilo koje zamjenske strukture sebstva iz kojeg se onda sve drugo izvodi i, dakako, sve se drugo svodi na početak mišljenja neizbježne redukcije Drugoga. Da, dugo mu je trebalo, kao i čitavome zapadnjačkome mišljenju bitka i vremena da dospije do otvorenosti „događaja“ koji se zbiva kao eksces, čudovišnost dolaska onoga Drugo- 11 Jacques Derrida – PauleThévenin, The Secret Art of Antonin Artaud ,MIT Press, London, 1998. 12 Žarko Paić, Zaokret , Litteris, Zagreb, 2009., str. 289-310.; Isti, „Tijelo, labirint, smrt: Jacques Derrida i pitanje o povijesti kraja čovjeka“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti , Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366. 13 Jacques Derrida, De la grammatologie , Minuit, Pariz, 1967.; Isti, Le marges de la philosophie , Minuit, Pariz, 1972. 14 Isti,„The Animal that Therefore I am“, n. dj., str. 378-379.