Nova Istra

168 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ toga „ima“ li čovjek, primjerice, svoju postojanu bit kao „ljudsku prirodu“ i prije rođenja pojedinca još uvijek nije razriješen. Unatoč tome što je antiesencijalistič- ki pristup dokidanja vječne „prirode“ kao nužnosti doveo do drukčijeg shvaćanja ljudskoga dostojanstva. Nije to čak niti dokaz vladavine bezboštva u suvremenome svijetu. Naprosto, vrijeme rastemeljenja bitka, Boga, supstancije, prirode i drugih temeljnih metafizičkih kategorija često se pojavljuje i kao doba dekonstrukcije po- vijesti uopće. 1 Iz susreta nastaje „nužnost“ zajedničkoga bitka ili življenja-zajedno, a iz suočenja složeni i često konfliktni etičko-politički odnos identifikacije. Kako se zbiva taj susret i suočenje između dvoga? Je li on samorazumljivo neutralan ili je, pak, toliko sudbonosan i presudan za život na Zemlji da o tome ovisi ne samo budućnost čovjeka i životinje, već i budućnost smisla zajedničkoga življenja uopće? Povijesnost je toga odnosa dvojaka: (1) vladavina Jednoga kao Istoga (bitak) nad Drugime (biće i bit čovjeka) u smislu moći gospodara nad slugom; (2) preobrazba životinje iz „divlje“ u „pitomu“. U obama slučajevima povijesni se odnos odvija kao odnos utemeljenja metafizičkoga antropocentrizma. 2 Martin Heidegger u ciklusu znamenitih predavanja 1929./1930. godine u Frei- burgu, pod nazivom„Temeljni pojmovi metafizike: Svijet-konačnost-usamljenost“, razlikuje čovjeka i životinju iz nemogućnosti životinje da dosegne dubine duha s pomoću jezika ( logos ). Zbog toga čovjek „ima“ svijet. Životinja nastanjuje tek „oskudan svijet“ ( weltarm ), dok kamen prebiva bez svijeta. 3 Otvorenost predstav- lja povijesnu mogućnost promjene. Nije to prijelaz stanja u biologijskome smislu. Sjećanje se, pak, odnosi na nesvjesni čin prepoznavanja prošlosti. Pamćenje, na- 1 „Od početka (iskona) i kraja ( arché i telos ), ponavljanje, podređivanje, transformacija i permuta- cija uvijek se određuje iz povijesti značenja ( sens ) – to jest, jednom riječju, iz povijesti – čije se podrijetlo može uvijek iznova stvoriti ili čiji se kraj uvijek može naznačiti u formi prisutnosti. To je razlog zašto se može kazati da su kretanja bilo koje arheologije kao i bilo koje eshatologije sudionici ove redukcije strukturalnosti strukture i uvijek nastoje shvatiti strukturu na temelju pune prisutnosti koja se nalazi s onu stranu igre. Ako je tome tako, tada se cijela povijest pojma strukture, prije pukotine o kojoj govorimo, mora misliti kao niz podređivanja središta središtu u lancu povezanih određenja središta. (...) Povijest metafizike poput povijesti Zapada jest povijest ovih metafora i metonimija. Njihova matrica... jest određenje bitka kao prisutnosti u svim znače- njima te riječi. Pokazat će se da se sva imena odnose na osnove, na počela, ili na središte koje je uvijek određeno nepromjenljivom prisutnošću – eidos , arché , telos , energeia , ousia ( bit , egzistenci- ja , supstancija , subjekt ), alétheia , transcendentalnost, svijest, Bog, čovjek itd.“ – Jacques Derrida, „Structure, Sign and Play in the Discourse of the Human Sciences“, u: Writing and Difference , Routledge & Kegan Paul, London, 1979., str. 279-280. 2 Matthew Calarco, Zoographies: The Question of the Animal from Heidegger to Derrida , Columbia University Press, New York, 2008. 3 Martin Heidegger, Die Grundbegriffe der Metaphysik: Welt – Endlichkeit – Einsamkeit , GA, sv. 29-30., V. Klostermann, Frankfurt/M., 2004.