Nova Istra

167 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA slobode pojedinca, onda je odgovornost za Drugoga etičko-politički čin iskon- ske ljubavi kao povjerenja u brizi za nadolazeću zajednicu. Životinje poput mačke u njezinoj neponovljivoj jednokratnosti pripadaju tom zajedničkome svijetu. Filozofijsko pitanje o „biti“ etičkoga odnosa zahtijeva preokret odnosa uopće, a ne više tek subjekta u mreži značenja. Ključne riječi: mačka, sram, Derrida, golo tijelo, antropocentrizam, meta- fizika, tehnosfera Uvod: Susret i suočenje Susret između dvoje, čovjeka i životinje, povijesno je određeno suočenje dvaju bića. Govor je tradicionalne ontologije kao metafizike ono što daje vjerodostojnost oza- konjenoj formi diskurzivnoga mišljenja na Zapadu. Ako su ta dva bića povijesno oblikovana, onda možemo govoriti o njihovu odnosu kao razlici, identitetu i ono- me trećem što je između ( in-between ). Međutim, povijesno određenje i oblikovanje nije jednoznačno. Premda bismo se mogli poslužiti jednom Borgesovom poetskom parabolom u kojoj govori o Teokritovu slavuju, čiji se pjev ne mijenja ni u moderno doba industrije i tehnike, stvari ipak nisu obilježene tek ovjekovječenjem onoga „Istoga“. Biće kao singularnost vrste/roda, „ovo“ koje je „tu“ i „ono“ koje je „tamo“ u slučaju susreta čovjeka i životinje, nije nešto zauvijek određeno i dano kao ta- kvo. Ponajprije, čovjek iz doba Teokrita nije ovaj čovjek iz suvremenosti. Ako ništa drugo, razlikuju se po tome što su antropometrijski mjerila suvremenosti takva da je današnji čovjek (muškarac/žena) viši i gojazniji, kad je riječ o tzv. „prirodnim“ ili tjelesnim osobinama. S druge, pak, strane, njegove su etičke vrline ili svijest o slobodi bitno različite, ako se usporedi stav drevnoga Rimljanina spram pitanja o jednakosti ljudi i dostojanstvu osobe s uobičajenim stavom našega suvremenika o tome prihvaća li ropstvo kao„prirodnu“ činjenicu društvenih nejednakosti i smatra li gladijatorske igre opravdanim sredstvom zabave nižega puka. Nije potrebno i nadalje nizati usporedbe. Povijesni odnos između čovjeka i životinje ne pogađa tek odnosa dvojega. Nije to samo susret i suočenje dviju vrsta/rodova živih bića ( ani- mal rationale i animal ). Susret je faktičnost življenja na Zemlji kao nužnost komunikacije između mnoštva različitih bića. Suočenjem, pak, valja imenovati navlastito potvrđivanje subjektivnosti i osobnosti. Samopotvrđujuća singularnost vrste/roda u priznanju vlastite nesvodljivosti pokreće tu vrstu/rod prema naprijed. Štoviše, prijepor oko