Nova Istra

161 Antun PAVEŠKOVIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN tvarnost: u pjesmi Žalo nadrealni svijet očuđen je, ali ne i izravno označen leksič- kim sklopovima – golemo sunce obasjava pjesničko ja zarobljeno u zasjedi čula, a iz njenih bedara izranja, smijući se, gipka pliskavica. Nadrealnost je svjetotvorni horizont u pjesmama gdje nema Mediterana u tragovima njegovih atributa, nego je čitava pjesma jedna figura ispunjena elementima doslovno tretiranih i samo parci- jalno figurama atribuiranih leksema kao u Usnulome mladiću . Do srži njezina doživljaja Mediterana dopiremo u velikim gestama kontrasta, kao u pjesmi Rijeka i more , gdje je i sam naslov impostiran kontrastno. Prvi stih jasno definira da je ljubavnik rijeka, a ona more. Iz čitave je pjesme razvidno da je more žensko načelo s kojim se poistovjećuje pjesnički subjekt. Istim je osjeća- jem realizirana i pjesma Otvorena vrata , koja snažno podcrtava sjetu mediteranske osjećajnosti. Vesna Parun ovdje, kao i u drugim pjesmama, podsjeća na to da je Mediteran, usuprot bjelini i buci, zapravo rodno mjesto tragičnoga osjećaja života. More je beskraj, a u potpunoj slobodi krije se i opasnost od raspršenja. U krajnjoj liniji, more je veličinom predodređeno da nas svodi na granice kojih smo svjesni, ali i pred njima nemoćni. Poistovjećenje s morem ostvaruje se poredbom u Kasnom sjaju . Mediteranstvo kao identitet reprezentirano je u definicijskim i poredbenim figurama, ali njihova je funkcija u biti ista – identifikacija.Tragika u mediteranskim žalima tragika je u unutarnjosti pjesničkoga subjekta, kako se to najbolje vidi u an- tologijskoj Ti koja imaš nevinije ruke , gdje more koje huči predstavlja drugi, opasniji svijet, svijet koji se oprašta od voljenoga bića i u puškinovskoj maniri prepušta ga nekoj drugoj, manje opasnoj emocionalnoj i putenoj izvjesnosti.