Nova Istra

160 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Antun PAVEŠKOVIĆ trolira inače kvalitetnu osjećajnost, ponovljene emocije, krda riječi, moćna osjećaj- nost, susret s nemogućim“. Ono što je središnji tematski i izražajni kompleks ovoga opusa Novak je, međutim, sažeo vrlo precizno kao opsjednutost vlastitim otočnim djetinjstvom. Mi bismo rekli – opsjednutost vlastitim mediteranskim identitetom. Mediteran je nužno realiziran u nekoliko izražajnih kompleksa Vesne Parun. U nekim pjesmama to su maritimni rekviziti i ujedno kulise, i jedni i drugi uobličeni u samostojne, nefiguralne komplekse označitelja emocionalnosti i tek mjestimič- no simbolizacije egzistencije: u pjesmi Lice u sjeni spominje se pristanište kojim ljudi idu, galeb koji je zaboravio svoju hrid, zatim more koje se još nije utišalo. Brodogradilište, nebo, galebovi... često su uporabljeni locusi, a ne figure atmosfere. U Neshvatljivim prolaznicima more je odjednom tako blizu, a stigao je parobrod, „kao i onda“. U Kiši glasovi dječaka odlaze put pristaništa, kamo stižu crni i bijeli parobrodi. U Čudesnoj panorami oblaci se više ne sjećaju umrlih agava. U Prozori- ma se u snu javljaju zeleni brodovi u tihoj luci, a virtualno se vidi jedna lasta i dim paroboroda. U Panju šturak podsjeća na doba gluhom paskom, a ribe su udavile svjetlost. Figuralnost je ovdje svedena na semantički mikroprostor egzistenata koji funkcioniraju kao konkretizacija stvarnosti. Podvrsta nefiguralnih označitelja emocionalnosti jesu egzistenti okolice dani kao doslovnost, kao u pjesmi Rat : opustjeli su ribolovi, sada je rat, neprijatelj opsjeda luku na deset kilometara i cijeli mali otok trese se u pomrčini. Luka u najširem smi- slu označitelj je vlastita odnosa spram mora. Pjesnikinja je označava implicitnim mjestom dodira svjetova. Luka je nešto domaće, navlastito, u što uranjaju pridošli brodovi, donoseći daljinu i nepoznato. Ona je mjesto sigurna pregleda stvarnosti, ali i potencijalnog odlaska u nepoznato. U ratu, luka je simbol vlastitosti – nepri- jatelj je opsjeda, opsjedajući tako one kojima je luka i priručje i mjesto upravljanja vlastitom svjetovitošću. Drugdje su maritimni leksemi korišteni kao figuralni rekvizitarij: u Obilju mla- dosti oči su prispodobljene šumnim pučinama. Inačicom figuralne uporabe slika možemo cijeniti definicijske metafore: u Ljubavi ljubav je treptavo more. U jed- nom sonetu svjedočimo da su masline skamenjeni ljudi. Svojevrsna je skraćena definicijska metafora luda zvjerka bura u Konjaniku . Osobita inačica figuralnosti jest zamjena atribuiranih osobina te se u takvoj inverziji paradoksalnom uporabom epiteta postiže dvostruki semantički efekt, kao u pjesmi Pejzaž , gdje su kukuruzi zlatni kao more (more je metaforizirano osobinom navlastitoj kukuruzima, da bi se potom ta inverzija uzvratila prvotnom označenom, koji tako postaje ujedno i označitelj). Ponegdje su nadrealne slike sáme autistična, tjeskobna figura koja se dovršava u sebi samoj, bez ikakve ambicije da figuralno označi konkretnu izvanknjiževnu