Nova Istra

16 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stjepo MIJOVIĆ KOČAN poznatih razloga! No, što je čovik ako samo sebi namakne dobra?! A Domovina? A vira? Putnik na Božjim stazama, poznatiji kao Ero, i odnedavna u novoj viri, okupio je seosku dicu i pričao im o Divici, Majci Božjoj. Isusovoj Materi. Usadio im je čvrstu viru! I dica su virovala. Iskreno. Ero im je govorio da će im se ona jednoga dana ukazati te„progovoriti rvacki“. I doista: u silnom iščekivanju i uzbuđenju, dica iskreno i stvarno ugledaše Divicu. I čuše da im govori – rvacki. Riči nade i spasenja! Kako to da je Marija, kasnija Majka Božja, a prethodno siromašna židovska djevojka, naučila jedan mali jezik kojim govore tamo „na brdovitom Balkanu“ – to se nitko nije pitao. Bog je svemoguć! Biskup, međutim, nije bio svemoguć. Premda je sve to osudio, pa čak i pisao Petrovu Nasljedniku u Rim o svemu što se tu događa i – prema njegovu mišljenu – šteti istinskoj vjeri u Krista i u Majku Božju – u međuvremenu na posvuda razgla- šeno mjesto viđenja nahrupiše vjernici i turisti iz čitava svijeta; s njima je dolazio i novac te tadašnji Petrov Nasljednik, a bio je to nadasve mudar Papa – zaključi da „voćku koja donosi ploda ne treba sjeći“. Tako biskup osta u manjini. Premda je dosta i onih koji tvrde da je u svemu samo riječ o natjecanju između dviju vrsta svećenika: tko će biti uspješniji, tko više „prikupit“... Jer hodočasnika je mnoštvo... Za vjernike i turiste Majka Božja određenoga dana u tjednu posjećuje svoju dicu jer samo je dica mogu vidit’, i obraća im se rvacki „točno u pet popodne“. To je inače vrijeme kada je, u probranoj europskoj književnosti, „grofica izlazila u šetnju“. En- glezi, pak, koji, kako je poznato, sve rade naopako, u to vrijeme piju čaj. A Ero i sinovi mu žive u svojim vilama, nekoliko ih imaju i u planinama, u svojoj i drugim, također svojim državama... Nekoliko i na moru... Na hrvatskoj obali, naravno, jer – zna se – ona je najljepša. No, kako smo već čuli, postojale su tada „europske integracije“. I Ero je, Putnik na Božjim stazama, kao predstavnik svoje zemlje, jednoga lijepoga dana konačno krenuo„u Europu“, makar je i dosada bio u njoj. I odmah – ravno njezinu Predsjed- niku Ujedinitelju. Kad tamo – tko je taj: Hermo! Bog trgovaca i lupeža. Zna se da je Ero ušao u prostoriju, nakon što mu je otmjeno odjeveni sluga otvo- rio vrata, da je Hermo ustao od predsjedničkoga stola i da su im se pogledi sreli. Jesu li se rukovali? Kako se to nastavilo – to se ne zna. Ono što se pouzdano zna jest to da se Ero, kako je sam rekao, trgovinom nikada nije bavio. A i nikome ništa nije ukrao. A ni glasnik udovicama više nije. Kakva su, dakle, Hermova nadleštva i bave li se obojica ipak istim poslom, kako kažu zli jezici, dok dobri ne kažu ništa jer su odavno već zanijemjeli – to nadilazi pripovjedačevu maštu.