Nova Istra

14 Stijepo MIJOVIĆ KOČAN, Zagreb PUTNIK I HERMO Krenuvši iz Ercegovine, Putnik, u nas poznatiji kao Ero, zavjetovao se da će Her- mu, Bogu „glasnika, trgovaca i lupeža“, kako piše u starim knjigama, nađe li što na putu – pola toga položiti na njegov žrtvenik. Vidjevši uz put ostavljenu vriću, pomisli da je puna novca te je uze. No, u njoj su bili bademi i datulje. Ero ih pojede, a olupine badema i koštice datulja ostavi na nekom žrtveniku pored puta te reče: – Ispunio sam zavjet! Pola unutarnjeg od datulja i pola vanjskog od badema, evo, žrtvujem i dijelim s tobom! – Vidi ti lukavca! – reče Hermo. Dobro, dobro, da vidimo što ćeš dalje?! Putnik dalje naiđe na ženu udovicu, kojoj je netom bio umro bračni drug; pred- stavi joj se kao glasnik s onoga svijeta, a kad ga ona upita je li tamo vidio njezina pokojnog, on joj kaza da joj je muž „prid vratima raja“, ali u raj ne može jer i tamo „triba podmazat“ i platiti za ulazak. A on je, eto, kako udovica tvrdi – umro bez pare i dinara, to jest bez kune i lipe... –Ali, ima je on novaca, samo ih ja nisan stavila s njim u lijes, misleći da mu tamo neće tribat. Ajme meni nesritnoj! Bog će me kaznit što sam bila sebična i zadržala novac! A, ideš li ti opet na onaj svit? Bi li mu ponija...? – Ako dadneš... – slegnu Ero ramenima! – A koliko triba? – Uh, mnogo! – Je li ovoliko dosta...? – žena kaza koliko je pokojnik ostavio. – E, nije! U raj se iđe za vičnost, tribalo bi makar triput toliko! A bojin se da ni to nije dosta!