Nova Istra

98 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Zdravko ZIMA našoj nacionalnoj književnosti. Nakon toga uputili smo se prema Starom selu, u Podaci, gdje se začela rasprava na temu termoelektrane u Pločama. Raspravu je moderirao Vjeran Piršić, Riječanin koji živi u Njivicama na Krku i koji je kao predsjednik udruge Eko Kvarner dovoljno kompetentan da procijeni koliko takav projekt ima smisla. Piršić djeluje kao Don Kihot (doduše, malko korpulentniji od Cervantesovog) suprotstavljen centrima moći, a njegova argumentacija protiv izgradnje termoelektrane Plomin 3 zorno je demonstrirala da su političari u funkciji predatorskog kapitalizma i da u želji za ostvarenjem ciljeva ne prežu ni od čega. Što se događa u Istri, sada se ponavlja u Plo- čama. Za razliku od onih koji u termoelektrani vide veliku šansu, Piršić tvrdi da bi ona na dugi rok ugrozila zdravlje okolnog stanovništva i neretvanski agrar. Turizam ne treba ni spominjati. Njegove argumente dodatno je osnažila Katarina Kozina, mlada magistrica turizma iz Nuštra, koja se nakon studija vratila u rodni kraj kako bi pomogla lokalnom stanovništvu da u spoju inovativnih elemenata i održivosti nađe vlastiti put u agraru. Drugim riječima, žitelje tog srijemskog mjesta (iz kojeg potječe književnik Đuro Šnajder, otac Slobodana Šnajdera) Katarina želi poučiti da misle globalno i djeluju lokalno. Kad sam prvi put vidio Piršićevu pratilju, izgledala mi je kao dama koja misli jedino o štiklama i kiklama. Priznajem da me demanti- rala. I nije mi krivo što je tako. Katarina je predsjednica udruge Slow Food Slavoni- ca koja promovira zdravu poljoprivredu, zalažući se za tradicionalnu proizvodnju hrane i probitak malih proizvođača. Njena udruga brendira kulen crne slavonske svinje, koji je uvršten u projekt Ark of Taste . Građane danas nitko ne pita, a još ma- nje informira o stanju u njihovom okolišu. Dovodi ih se pred gotov čin, ili zločin, s nekoliko usputnih fraza zamažu im se oči, a kad se veliki projekti pokažu kao velike obmane, svi peru ruke. Zato nije dovoljan jedan Piršić. Treba nam dvadeset Piršića, sto, tisuće Piršića, ekološki osviještenih individua koje će kvalitetu vlastite spozna- je pretvoriti u kvantitetu društvene pobune. Jer, kako je objašnjavao mudri Nikola Visković, pitanje Zemlje nije manje presudno nego pitanje demokracije, odveć je zapravo važno da bi se o njemu moglo ili smjelo šutjeti. Poslije tako teške rasprave, slijedila je tjelesna okrepa. Dobro jelo još je bolje u dobrom društvu, ali rižoto u tom napuštenom selu, u kojem ljeti obitava samo jedna iseljenica iz Novog Zelanda, bio je neponovljiv. A Andrijašević? Posrijedi je pisac kojeg najtočnije obilježava Barčev oksimoron veličina malenih . U drugoj polovici 20. stoljeća tu ideju u stvarnost je najdosljednije provodio Branimir Donat. Uostalom, Donat je reaktualizirao njegovu ostavštinu, objavljenu kao 63. svezak biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti. Podrijetlom iz plemena Kačića, Niko Andrijašević rodio se 1882. u Gracu. Studirao je u Beču i Zagrebu, doktoriravši 1909. iz područja geologije. Doktorsku tezu objavio je u