Nova Istra

93 Zdravko ZIMA SUVREMENA KNJIŽEVNOST raspršila na sve strane. Vanja Lukšić, supruga Ivanova bratučeda Vanje Illicha, ljeto provodi u kući u kojoj je nekoć bio mlin. Koncem kolovoza 2013. godine, kad sam s Draženom ušao u njen vrt, imao sam osjećaj da ulazim u scenografiju za Von Trierovu Melankoliju . Naravno, Brač je na jugu, a otok na kojem je Danac snimao svoj film smješten je u Švedskoj. Ali ljepotu koja boli kao rana, a kojom je Von Trierov film impregni- ran bez ostatka, osjetio sam i u Vanjinoj ljetnoj rezidenciji. Crno vino i sir, topla kolovoška noć i neobavezno brbljanje u kojem se trenutak pretvara u vječnost. I to je moguće, za mene najčešće na Mediteranu, u trenucima ekskluzivne tišine o kojoj je maštao dalekovidni Illich. Vanja Illich prodao je refugium u Sutivanu jer su troškovi održavanja nadilazili njegove mogućnosti. Naravno, nikome nije palo ni na kraj pameti da sugerira ministarstvu kulture, ministarstvu turizma ili tko zna čega da otkupi kuću i pretvori je u internacionalni centar u kojem će se pod imenom Ivana Illicha raspravljati o virulentnim temama današnjeg svijeta. Ne samo zato što je o njima proročki mudro sudio jedan Bečanin s otoka Brača, nego i zato što nas se sudbinski tiču. Gospođa Vanja živi u Rimu 30 godina. Otac joj je bio sutivanski gradonačelnik, a prije Rima živjela je u Pragu i Bruxellesu. Pisala je za belgijski Le soir te francuski Le monde i L’Express , a godine 1979. objavila je knjigu razgovora s Albertom Moravijom pod naslovom Kralj je gol . I još jedan kuriozum. Otac njenog sina Gabrijela je Luis Enríquez Bacalov, argentinsko-talijanski skladatelj koji je do- bio Oscara za muziku iz filma Il Postino . (Osim toga, skladao je muziku za Fellinijev Grad žena , Tarantinov Django i tako dalje.) Poslije raskošnog ručka u Katunarićevoj hacijendi, čekao me još Kralj Ubu . Nije me čekao u uobičajenoj rezidenciji, ni na Markovu trgu, nego u Zagrebačkom kaza- lištu mladih (Teslina 7). Pripadnicima starijih naraštaja tekst Alfreda Jarryja, rodo- načelnika teatra apsurda, poznat je iz vremena kad ga je u beogradskom Ateljeu 212 režirao Ljubomir Draškić. Tom predstavom proslavio se Zoran Radmilović koji je glavnu ulogu igrao dvadeset godina, praktički do smrti. Večeras u Zagrebu gostuje grupa Cheek by Jowl iz Velike Britanije, a njihovu verziju znamenite drame potpisuje redatelj Declan Donnellan. Možda je predstava zgrozila tradicionaliste, baš kao i na praizvedbi u Parizu, kad su se čuli povici merde . Ali kako udovoljiti svima? Jarry se poigravao s rojalističkom grandomanijom, ali je istodobno rušio dramske konven- cije, parodirajući Shakespearea te brkajući sveto i profano na način koji je potkraj 19. stoljeća tretiran kao blasfemija. Od ismijavanja jednoga gimnazijskog profesora, Kralj Ubu prerastao je u ismijavanje svih lažnih autoriteta skrivenih iza kraljevske, premijerske ili kakve treće, kvazipremijerne poze. Jarryjev klasik možda više nikoga ne šokira. Ni sadržajnom supstancom, natopljenom beskrupuloznom borbom za vlast, ni verbalnom agresijom, golijardskom opuštenošću i prostotama na koje je