Nova Istra

91 Zdravko ZIMA SUVREMENA KNJIŽEVNOST delicija podjednako sudjeluju Dražen i njegova družica Sandra Antonija. Na po- četku smo se zagrijavali lososom i tunom, a onda su slijedili brancini. Vino crno, argentinsko, etikete se ne sjećam. Nema tome davno da je Dražen bio u Argentini i zaljubio se u tu zemlju. I meni je ta zemlja bliska, ne samo zbog članova majčine obitelji koji odavno žive u Argentini, iako nikada nisam kročio na njeno tlo. Možda zato odlazim u istoimenu kavanu u Tkalčićevoj 9. Dok razgovaramo, gledam Anu Prpić koja se pomaže štakama. Minulog ljeta pala je u svom rodnom Stonu i slomila kuk. Gospođu Anu viđam na koncertima, ali još češće u knjigama. Njenu prevoditeljsku bibliografiju čine Milan Kundera (iz francuske faze), Catherine Clément, Jean Echenoz, Enzo Bettiza, Alessandro Bari- cco, Roberto Calasso. A koliko je knjiga dizajnirao i ušminkao njen sin, Luka Gusić, vjerojatno ne zna ni on sâm. Vanja Lukšić je fetiva Bračanka, ali živi u Rimu. Njen muž Vanja Illich bratić je Ivana Illicha, jednog od najvećih intelektualaca druge po- lovice 20. stoljeća. Znatnim dijelom svoga bića Illich je našijenac i Hrvat, ali to je malo kome važno. Da je bio upola takav nogometaš kakav je bio pisac, a bio je isto tako svećenik, filozof, sociolog i pionir političke ekologije, Hrvatska bi bila načička- na njegovim spomenicima. Ovako, osuđen je na zaborav ili jednu vrstu naknadnosti koja u ovom dijelu svijeta ima dugu i žilavu tradiciju. Rodio se 4. rujna 1926. u Beču, u braku bračko-splitskog inženjera i zemljoposjednika Ivana Petra Illicha i sefardkinje Ellen Regenstreif Ortlieb. Formativne godine proveo je u Splitu i Beču, služeći se podjednako dobro hrvatskim, njemačkim i talijanskim, kojima je kasnije pridodao španjolski i engleski (kao jezike na kojima je predavao i pisao). Na rimskoj Gregoriani završio je studij teologije i filozofije, a disertaciju na temu Toynbeejeve filozofije povijesti obranio je u Salzburgu. S obzirom na njegove poliglotske sposob- nosti, Vatikan mu je namijenio diplomatsku karijeru. Ali Illich je krenuo drukčijim stazama. Nošen osjećajem za potlačene, prihvatio je svećeničku službu u portorikanskoj župi u New Yorku. Nakon toga obilazio je Latinsku Ameriku, a način na koji je tumačio evanđelje, briga za siromašne i prijateljstvo s brazilskim nadbiskupomHel- derom Camarom priskrbili su mu sve moguće etikete, među inima i da je prikriveni komunist. Za razliku od onih koji funkcioniraju unutar strogo limitiranih normi, Illicheva misao je kritička i zato danas podjednako proročka i osloboditeljska kao što je i bila. Godine 1961. u Kuernavaki je osnovao Interkulturalni dokumentacij- ski centar, okupljajući teologe, laike i pisce iz različitih dijelova svijeta, koji su se suprotstavljali nauku oficijelnih ideologija i kastrirajućih škola. Kao profesor radio je također na Pennsylvanijskom sveučilištu u Philadelphiji i na Sveučilištu u Breme- nu. U Bremenu je i umro 2. prosinca 2002. od limfona koji nije htio liječiti. Unatoč nesporazumima sa Crkvom, svećenik je ostao do kraja. Sve užase korporativnog