Nova Istra

90 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Zdravko ZIMA dalje: Tamo sam bio u tuđini (u rodnoj Nagykanizsi, moja op.), kao da su me se odre- kli, bio sam bez majke, tamo je vladala zima, a ti si mi bio sve što su mi otata i omama, smokve, igra i ljeto. Tamo je za mene zbilja bilo ‘pasje mjesto’, kao što mu i samo ime kaže, sazdano od sivih kuća i ljudi, od kojih su mi se samo poneki uspjeli približiti . Mnoge misli tog francuskog Ugrina potpisujem s osjećajem bezuvjetnosti koja u drugom nalazi blizanačku identifikaciju: (1) Nikamo ne pripadam u potpunosti i lako se može dogoditi kako ću se između dva stolca naći na podu. No tu opasnost ipak moram prihva- titi. Među građanima sam revolucionar, a među revolucionarima sam branitelj građan- skog nasljeđa, ne zato što sam neki vraški momak, ni iz nekoga apriornog oporbenjaštva, već zato što mi se tako čini pravičnim . (2) Što se morala tiče, on pripada cehu o kojem se priča da bi za lijepu rečenicu prodao i spas svoje duše. Definicija je nepravedna, jer za njega nema i ne može ni biti drugoga spasa doli točne i tečne rečenice . Negdje 2006. ili 2007. godine, ne sjećam se dobro, Magdalena Vodopija predlo- žila mi je da govorim o Fejtöu na sajmu knjiga u Puli. Ne volim javne govorancije, ali prijedlog sam prihvatio oduševljeno, tim više što je u Pulu trebao doći i sam Fejtö. Onda se dogodila nezgoda, Fejtö se ozlijedio prilikom izlaska iz nekog aviona i od željenog susreta s mađarsko-galskim mudracem i blistavim piscem nije bilo ništa. Poslije ne odveć inspirativne večeri trebala mi je okrepa. Nema sumnje, treba kri- jepiti duh, ali treba krijepiti i tijelo. Večer je topla, prošetao sam središnjim ulicama i završio u Masarykovoj, u malom bistrou koji servira sushi . Jeo sam teško odgonetlji- vu kombinaciju (riža, alge, avokado, đumbir, wasabi , kozice, surimi , sezam). Spasilo me japansko pivo. Izvrsno. Zove se Kirin Ichiban . Petak, 19. rujna Stari Gliha znao je govoriti; ako si prijatelj, pozovi me na večeru, ako si neprijatelj pozovi me na ručak. Katunarić me pozvao na ručak. Znači li to da mi je neprijatelj? Nadam se da nije. Po svemu sudeći, problem je tehničke naravi. Gliha je prakticirao siestu , pa je zato više volio odlaziti na večere nego na ručkove. A i meni su večere mi- lije. Jer prijatelje se zove u goste zbog druženja i zbog konverzacije. Jelo i pilo služe kao stimulansi koji tu konverzaciju, danas sve rjeđu, ubrzavaju i pospješuju. Poslije ručka najčešće slijede obveze, dok večer(a) pretpostavlja slobodu, trajanje. Koliko me sjećanje ne vara, nekoć smo poslije večere imali seksualne obveze, ako se to tako smije zvati, a u izvjesnim godinama ljubavni angažman supstituira se dosjetkama i duhovitostima na račun sebe sama i na račun svojih bližnjih. Što bi čovjek bez hu- mora? Kako god bilo, termin okupljanja Dražen je podredio željama triju gospođa; njegove majke Slavije te Ane Prpić i Vanje Lukšić. Jelo je bilo izvrsno, kako redovito i biva na toj adresi, u Gračanskim dužicama 21, pogotovo stoga što u spravljanju