Nova Istra

89 Zdravko ZIMA SUVREMENA KNJIŽEVNOST pokajao zbog svojih zločina, ali nisam siguran da su ga u tome slijedili oni koji su tako zdušno nagrdili Schillera. Još kad sam čuo da se spominje Bruxelles, pao mi je mrak na oči. Zar se trajnost nečije drame zrcali u denominiranju i falsificiranju? I kako je taj Schiller uopće živio bez strojnice i bez mobitela? Redatelj predstave je Vito Taufer. Glavne uloge: Danko Ljuština (Maximilian von Moor), Bojan Navojec (Karl, Franz), Iva Mihalić (Amalia von Edelreich), Luka Dragić (Herman), Milan Pleština (Spiegelberg), Mirta Zečević (Schwarz), Nikša Kušelj (Roller). Četvrtak, 18. rujna Vijeće mađarske nacionalne manjine grada Zagreba organiziralo je književnu večer na kojoj je u fokusu zanimanja bio Ferenc Fejtö (1909.-2008.). Osim što je količina znatiželjnika, koja se okupila u Društvu hrvatskih književnika na Jelačićevu trgu, bila poprilično skromna, nije se pojavila ni Franciška Ćurković-Major, docentica na Katedri za hungarologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Nitko nije našao za shodno da se ispriča ili da makar objasni njen izostanak, pa je program, praćen trogloditskim urlicima iz obližnje birtije, počeo u stilu provincijski režirane pred- stave teatra apsurda. Za predavačkim stolom sam kao prst sjedio je István Ladányi. Onda je odgurnuo mikrofon da bi se u stojećem stavu, napola improvizirajući, na- pola čitajući, obratio publici. Ne bi bilo pristojno ignorirati Ladányijev napor. U izlaganju je bio korektan, ali ne i više od toga; malo za onoga tko je upućen u Fejtöa, a još manje za nekoga u kome je tek trebalo upaliti iskru interesa za tog iznimnog povjesničara i pisca. Svoj gotovo stoljetni vijek Fejtö je najvećim dijelom proveo u Francuskoj. U mladenačkoj fazi pisao je na mađarskom, a nakon bijega u Pariz, gdje je upoznao Malrauxa, Morina, Camusa i druge prvake intelektualne scene, prihva- tio je francuski kao jezik nove domovine i medij svoje duhovne reinkarnacije. Bilo je i drukčijih nevolja, izazvanih umlautom na zadnjem vokalu njegova prezimena. Doduše, za Mađare je konzekventno ostao Ferenc, dok su Francuzi prihvatili oblik François. Tako i u hrvatskim izdanjima uskrsava čas kao Ferenc, čas kao François, malo kao Mađar, malo kao romanizirani Ugrin. Ali Fejtö se smatrao i Hrvatom. Ne spominjem to s vrstommegalomanije koja u svakom spomena vrijednom fenomenu, ili pojedincu, nužno traži (pa onda i nalazi) tragove svog nacionalnog identiteta. Fejtö je zarana ostao bez majke, koja je pokopana na Mirogoju, a kako je u Zagrebu živjela njena sestra, Hrvatsku i Zagreb volio je na način u kojem su se spojile privi- legije gosta i povlastice domaćina. Na stranicama Sentimentalnog putovanja tvrdi doslovce: Zagrebe , ti si moj rodni grad ; premda se u tebi nisam rodio , u tvojem se krilu ipak osjećam posve kod kuće . Ili